Mozda ste procitali, mozda niste ali nje vise nema od pre neki dan...
Prvi put sam cula njene pesme negde u sestom razredu osnovne skole, mozda i ranije, mislim da su ploce bile u pitanju, daleko je to sad u secanju. Od tada pa do dana danasnjeg slusam je toliko cesto da je odavno deo mene. Kad god nesto hocu da otpevam, bilo gde, pevam najcesce nesto sto je pevala za mene najbolja pevacica francuskih sansona svih vremena.
"Je suis seule çe soir" - i kad sam bila tuzna i patila za nekim, a i kad nisam, ta pesma, slike koje vidim svaki put kad je cujem su slicne. Prozor, hladno vreme, sve u polumraku, setno...uvek setno.
"La chanson des vieux amants"- otkrila sam je nesto kasnije. Pesma koja sa sobom donosi i tugu i strast i obrte kako u ritmu,tako u citavoj atmosferi. Dvoje ljubavnika koji se sastaju i rastaju.
"Il n'y a plus d'après" - o Parizu i nekom ko se preselio na drugi kraj grada. O omiljenom ukusu kafe koji se promenio u medjuvremenu...Slusas i "vidis" slike.
I ovako bih mogla u nedogled. Otpevala je bolje nego iko, dzez standard "Autumn leaves" u stvari na francuskom, " Les feuilles mortes" ...
Posto je ovo pisano iz licnog ugla, sve detalje, da je Vodolija, da je preminula u devedesettrecoj godini a drzala koncerte do svoje osamdesetdevete, imate u carstvu interneta, koga zanima.
Znala sam da ce neke stvari ostati samo ideje i masta.Htela sam da odem na koncert u Londonu pre par godina, pa nisam, bio je novembar,ja u Beogradu. Sledeci je bio zakazan za juni naredne godine i otkazan. Imala sam ideju da odem sa jednim prijateljem i napravimo intervju sa njom.
Pevacu je i dalje, slusati i dalje. I ostace porodicna anegdota gde me moja sestra koja godinama odbija da govori francuski ispravlja za lose obojeno "e" u prvoj pesmi koju sam navela. I bila je u pravu.
Mama koje dugo vec nema na ovom svetu je volela "Il n'y a plus d'après" i "Sous le ciel de Paris".
Adieu Juliette.
Bonjour Juliette.