Dođoši i nađoši
Postoji dan pasa, dan mačaka,dan ugroženuh vrsta, dan prirode, dan planete zemlje dan cveća, dan grožđa...
Voleo bih da imamo dan Banaćana.
Nismo mi ovde ničim ugroženi ali eto tako.
U ovu ravnicu doterali su nas ratovi, Turci, Austrougari, Nemci, Bugari i ko zna koji još.
Fala Mariji Tereziji koja nas je primila da se tu nastanimo,osnujemo porodice i odgajimo decu.
Jeste da je dotična malo-malo bila trudna i tako trinaest puta ali je vodila računa i
o nama, dođošima.
Kažu da joj je muž bio nezainteresovan za politiku i upravljanje monarhijom interesovao ga je samo provod, lov i seks.
Mara je opet vodila računa o Banatu koji je u to vreme bio pun baruština i malaričnih komaraca, angažovala radnike da kopaju kanale isušuju močvare, sade šume. Kažu da je davala zlatni dukat svakom mladom bračnom paru koji bi posadio nekoliko stabala bagrema na obodu Deliblatske peščare i tako sprečio da pesak zasipa oranice.
Znajući da su Srbi po malo kurčeviti nije im dozvolila da se u većem broju naseljavaju na istom području. Umesto toga primenjivala je sistem „Tigrove kože“ –Jedno selo srpsko, susedno , mađarsko, zatim rumunsko pa onda slovačko. I tako dvadeset šest nacija uključujući Rome u Banatu.
Naseljavala je Srbe koji su se sklanjali od Turaka, davala im zemlju za obradu i još neke povlastice samo da čuvaju južnu granicu Austrougarske od upada razularenih turskih hordi na izdisaju otomanske imperije.
Banat je oduvek bio mesto mira i smiraja.
U drugoj generaciji dođoša pridošlice postaju nađoši i prihvataju dođoše koje je neka muka naterala da se nasele ovde.
A ratova ovde na pretek i izbeglica takođe.
Banatska je zenlja ista, crna i teška.
Treba je vazda orati i kopati. Samo tako rađa novi život.