Poštovanje, da li imate mesta?
Za šta?
Kako za šta? Pa za prijem aman čoveče.
I ode Ona na prijem za daljinsko upravljanje kroz paralelni svet kovid ambulanti.
Ljubav, rat, mržnja, mir, sve je na daljinu i mi se gubimo polako u daljini, nestajemo iza horizonta, maskeri, antimaskeri, vakseri, antivakseri, sve ukupno oni za i oni protiv.
Ne bih ni pisala ovo da nisam ostala zatečena situacijom da se sve zatvara, sve oko nas, a možda je sve počelo i da se zatvara pre svega unutar nas.
Ja sam jedna od onih koja se pridržava pravila, iz jednog prostog razloga jer ne želim da ukinem kiseonik onome ko zaista ne može da se izbori sa Koronom.
Sve više ljudi umire kako od kovida tako i od drugih bolesti koje su hronične, ili maligne, a da nisu u mogućnosti da odu na preglede jer su bolnice postale potencijonalno mesto zaraze ili su se prerijorentisale isključivo za kovid pacijente.
Svaki dan na TV pričaju samo o zatvaranju ugostiteljskih objekata, pozorišta i drugih institucija, a niko ne spominje gradski i prigradski prevoz gde jedni drugima sa maskama ili bez maski, dišemo za vrat.
Kovid i masovna histerija, vodi u jedno kolektivno ludilo.
Pod okriljem demokratije i razmene mišljenja, jedna medicinska sestra je pebijena u autobusu jer je podsetila putnika da stavi masku, imali smo slučaj suzavca u 95, sve češćeg maltretiranja životinja jer su za vreme policijskog časa imali veća prava od ljudi da ne nabrajam više, ima zaista puno, puno primera.
Čemu smo mi onda svaki dan izloženi?
Moje je mišljenje da možemo da prebrodimo kovid, ako smo disciplinovani, ali ne ostrašćeni, već da primenom osnovnih principa kojima bi se svi trebali voditi spašavamo jedni druge, da brinemo jedni o drugima i da mislimo jedni na druge, a da svima bude dostupan kiseonik i parče plavog neba.
Recimo da zaista svet stane, ceo svet na jedan dan, da se zatvorimo svi i spustimo roletne, da zažmurimo i ostavimo stvarnost napolju, sa čime ćemo da se susretnemo iznutra?
Sa onim što nosimo sami u sebi i to što nosimo je ono što će ili zaustaviti kovid ili će pokrenuti kolektivno gubljenje razuma, pa će umesto kovid bolnica otvarati kovid psihijatrijske klinike.
Bez lepote, umetnosti, kafe ili večere sa prijateljima, bez smeha i plača nema ni zdravog društva.
Ja zaista verujem da postoji način, samo je pitanje da li ćemo mi uspeti da se izborimo sa kovid ludilom koje je pokrenuto i kojima nas bombarduju svaki dan.
Ovo pišem iz ugla nekoga ko je preležao kovid, kome su prijatelji preminuli zbog kovida i ko se svaki dan suočava sa ciframa. Samo što to nisu cifre, parametri, pikovi i linije, već ljudi od krvi i mesa.