Vreme je praznika i darivanja. I hvala bogu, još uvek, knjige su čest poklon. Moglo bi i češće ali kakva nam je država, dobro je i ovako. I naravno, bar meni nije sve jedno gde ih kupujem.
Radmilo Mulić oduvek je bio neka vrsta revolucionara. Bio je upravnik Doma omladine gde su se održavale prve džez pa potom i rok svirke. To se tada naravno zvala igranka. Danas je tu Spomen galerija Rajka Mamuzića, na uglu Vase Stajića i Mike Antića. Kada smo snimali seriju o istoriji rok end rola u Vojvodini, nekolicina rokerskih prvoboraca su ga posebno sa zahvalnošću spominjali.
No, tu je bio saučesnik u revoluciji. Međutim, Radmilo je sam inicirao jednu pravu malu, sopstvenu revoluciju. Do negde početka osamdesetih, knjižare su bile kao klasične bakalnice ili danas pekare. Uđete, tu pult, iza pulta teta u borosanama i plavom radnom mantilu. Kažete dobar dan, ja bih tu i tu knjigu, ona vam je doda i idete na kasu. Listanje, razgledanje i slično, nije bilo poželjno. Ne znam ko je, kako i kada tu praksu izmenio u drugim gradovima i zemljama ali u Novom Sadu to je bio Radmilo Mulić. U malenoj knjižari „Narodne knjige" u „oficirskim" kulama na Limanu 2 koju je vodio, mogao si prvi put da priđeš knjizi, prelistaš je, čak i opušteno sedneš na jednu od mnogih hoklica poređanih duž polica sa knjigama. I svi mi klinci smo bili tu više nego dobrodošli, mnogi su limanski pankeri prvih generacija tu našli utočište. Radmilo je bio strpljiv sa nama, retko kad bi baš popizdeo na nas, uglavnom smo mogli samo nešto da naučimo. Mogli smo i da pozajmimo knjige, kao u biblioteci. I ne samo to, čitav jedan novi svet mi se otvorio. Jer tu su se održavale književne večeri i svirkice čak, sećam se posebno jedne, lepog Đoleta iz Čuruga, više bio spontani džem sešn. Tu sam upoznao Andrlu, Miroslava Mandića, Zorana Janjetova, Subu, Tišmu... Što bi rekli, tu je stvarno svraćao stvarno kvalitetan svet. U te ubrajam i neke kolege blogere ovdašnje.
Osamdesete godine su inače u Novom Sadu bile čudesne, desio se baš procvat svega lepog i dobrog. Novi Sad je tada bio uistinu prestonica kulture, autohtone a otvorene. I „Narodna knjiga" a kasnije „Nolit" na SPENS-u važni su toponimi za to „zlatno doba". Naravno, nije sve bilo savršeno onda ali atmosfera je bila stvarno neobična i lepa. Imao si na trenutke osećaj da si konačno ravnopravan deo civilizovanog sveta.
I da, Nolitova knjižara na SPENS - u koju je vodio Radmilo, bila je posebna priča. Sada daleko veći prostor, to manje više. Nego se tu desio zanimljiv eksperiment, došlo se na ideju da knjige ne prodaju trgovci, već intelektualci. Tako da ste mogli da se posavetujete i o literaturi sa pesnikinjom Juditom Šalgo, prevodiocem, danas i izdavačem i nosiocem francuskog ordena reda Viteza umetnosti i književnosti Zoranom Stojanovićem, književnikom, prevodiocem i nekadašnjim urednikom časopisa Polja, Dejanom Poznanovićem. Uz njega je često tu bila njegova supruga Bogdanka Poznanović, profesorka na Likovnoj akademiji koja je prva na prostoru SFRJ uvela predmet interdisciplinarnih istraživanja. O svima njima može da se naravno puno više ispriča ali jasno je kakvo je okruženje uspostavljeno. Ne znam kako je to operatvno funkcionisalo ali nama konzumentima je bilo prelepo. I naravno, bili smo tu da pomognemo, prenesmo, dodamo, primaknemo, skoknemo po nešto. I bili smo jako važni kada se od nas nešto tražilo.
Jasno da nisam samo tu visio. Išao sam i po kafanama, tad su počinjali i kafići, svirke. Ali sam ne samo ja, bilo nas je tu još, u dobu kada si sumnjičav i rušilački raspoložem prema roditeljskom autoritetu imao sreću da zabasam i budem prihvaćen u okruženju gde su ljudi kao i moji roditelji samo malo drugačiji. U okruženju senzibiliteta bližeg meni ali moralnog sistema vrednosti koji se nije razlikovao od onog kojem sam učen kod kuće.
Danas je Radmilo već dugo, ono što bi zvali „privatnik". Vodi porodičnu, malu - veliku knjižaru u prostoru Sokolskog doma a preko puta ulaza u pozorište mladih. Nisam neki protivnik a ni zagovornik globalizacije. Ima šta valja, ima šta ne valja, prosto se dešava. E sad, možemo pokušati makar da sačuvamo što valja. U ovo doba kada su i knjižare „korporativizovane", uniformne i prilično obezdušene (istini za volju, nisu tetke u borosanama), samo Bog i možda Radmilo znaju kako je još uvek opstao. Pa još u Srbiji. Pa još u doba korone. Onako premali prostor za toliko knjiga, možda nekome ne izgleda ni pregledno ni uredno. Ali je toplo i poznato. I nudi radost otkrića. Možete sami nešto otkriti, možete i u ugodnom razgovoru sa nekim ko se zadesio tamo. Jer kod Radmila (i kad je bila Narodna knjiga i Nolit, mi smo uvek išli „kod Radmila") i dalje zalazi kvalitetan svet. I ima čak i prostora da se sedne i prelista. Tamo ste makar na kratko van ovog vremena. Tu knjige mirišu drugačije, skoro pa safonovski.
Zato, ako ste u Novom Sadu, ako ste pročitali ovaj blog a nameravate da nekome ili sebi poklonite knjigu, kupite je kod Radmila. Puno toga vidim, treba da se poklopi, ali šta nam teško? Opstanak ovakvih mesta su pokazatelj da nas još uvek ima i da čak i dalje nešto možda značimo. Njihov opstanak dokaz je i našeg.
I naravno, da ste mi svi čili, zdravi i veseli u srećnoj novoj godini.