Pisarsko kulturno nasleđe
Hajde da konsultujemo pisarevu arhivu. Zamislimo da studenti i studentkinje na svim akademijama i fakultetima i u svim specijalnim privatnim školama pitaju profesore šta to beše „Škola za žene" Molijera? Evo i šlagvorta za reaktuelizaciju teme tog komada u ovoj našoj tužnoj situaciji, iz jednog teksta sa Ženskih studija:
„Ovakav metod ("obrazovni", kritikovan komadom Škola za žene) Džonsonova naziva "negativnom pedagogijom" ili"učenjem neznanju" i poistovećuje ga sa istorijom školstva na zapadu do današnjih dana. Ona se pita da li sistem obrazovanja postoji da bi širio znanje, ili je njegova funkcija da univerzalizuje prećutni društveni dogovor o znanju koje želi i o znanju koje ne želi da širi? Postoji li veza između učenja neznanju i ženskog pitanja?"
Postoji - rekla bi Aleksandra Kolontaj. A kako "sledbenici istorijskog materijalizma ne prihvataju postojanje posebnog ženskog pitanja razdvojenog od opšteg društvenog pitanja našeg doba", tako i učenje neznanju nije karakteristično samo za škole za žene.
- Ih, kad je to bilo - reći će im neki mrzovoljni profesor-ka, pusti Molijera, taj je i sam bio spletkaroš... a taj Kolontaj, ko to beše?
A studentarija nek ga/je onda pita za Kafku: "... Zbog toga je morao da čuva ovo mesto koje je ... davalo izvesnu sigurnost, i toga radi nije naročito bolelo, spadalo je u red tekućih sitnih nedaća u životu i nije moglo da se meri sa onim čemu je ... stremio, niti je on ovamo došao da vodi život u časti i miru..." (Zamak)
- Šta, Kafka? Taj depresivac, mračnjak...? Mada, nije nekorisno, to mu dođe kao uputstvo za pisanje detaljnog srednjeklasnog cv-a. Možeš da ga lako napraviš od bilo kojih desetak rečenica iz romana. Mi to sve znamo i samim tim mnogo nam je dosadno... (9)
Ajd' onda Igoa, on makar ume da bude veseo tu i tamo: "Nije dovoljno da čovek bude korumpiran pa da uspe u životu." (Jadnici)
- Pa ne može tako da se generalizuje a uostalom otkud on to zna, je l' on kao uspeo u životu?
Evo našlo se nešto malo i (kod) Gorkog: "... Malograđani stalno obmanjuju sebe mogućnošću jednog sna: da pred sobom i pred cijelim svijetom mogu dokazati svoju nevinost" - jer eto, zakoni bilo od prirode bilo od Boga bilo od ljudi su takvi kakvi su - da možete mirne duše stati nogom za vrat svom bližnjem... "... Vremenom će se naći netko tko će u jednom velikom djelu obraditi "Historiju društvenih laži" u kome će sakupiti sve te nakazne pokušaje samoopravdanja..." (Malograđanin)
- Otkud sad taj Gorki, pa sve komunjare smo davno stavili van estetskih interesovanja i zakona, ako ih i nismo reciklirali kao stari papir...
E pa onda evo Dostojevskog, on je barem miljenik građanskih intelektualaca: "Vama je istina važnija od uspeha, osim naravno u slučajevima kada je uspeh važniji od istine..." (Zli dusi)
- Dostojevski je genije osvešćenja, pardon, osvećenja korisnog društvenog autizma, zato ga ponovo i ponovo štampamo u tranziciji, ali tog lika što izgovara te cinične reči je i sam proglasio za neuračunljivog avanturistu. Deco, pa naš posao je ipak da vam sve ovo predajemo tako da ništa ne shvatite suviše ozbiljno. Promislite malo, ovim primerima na neki način gradite i imunitet za mnoge nepodnošljive stvari na koje ne možete uticati u životu i radu... učenje neznanju nije tek nekakva negacija znanja, naprotiv, to je vrlo sofisticiran oblik znanja...
Tamo gde buržuj govori o sofisteriji, treba prihvatiti da misli o koristi. Svoja visokomoralna načela buržoazija ne ističe usled svoje duhovne prirode, radi "stvari srca", kako voli da ih predstavlja mušterijama svojih raznih tržišnih (to jest političkih) poduhvata, već radi materijalne, dakle stvari (njenih) stomaka. Čim ih napuni, ostaci načela završavaju u pomijama. Buržoazija jako dobro zna kakve stvari jesu, zato i pribegava školovanju neznanjem ili, još bolje i korisnije - glumljenjem neznanja.
Vežbe od-krivanja
Hajde da malo budemo introspektivni pisari, da pogledamo šta sve nedostaje na spisku opštih društvenih problema našeg doba koje pominje ona(j) Kolontaj... nisu li to:
- Nedostatak (s)vesti da na kapitalističkoj periferiji ključne ekonomske i političke odnose, (to jest proizvodne odnose) pa samim tim i međuljudske odnose ogromne većine stanovništa uređuju zakoni globalnog kapitala. Ono što je najvažnije je da ti zakoni a ne lokalni tj. nacionalni politički aparati i institucije dominantno diktiraju i formatiraju međuzavisnost i potencijalno planiranje razvoja ključnih sektora privrede (primarnog i sekundarnog, umnogome i tercijarnog pa samim tim i kvartarnog) koji u ukupnosti grade, održavaju i razvijaju materijalnu tj. ekonomsku osnovu a samim tim diktiraju i političke kapacitete i kvalitete modernog društva. Na primer, karakteristika svih perifernih privreda je da primarni i i sekundarni sektor ne rastu i ne razvijaju se uporedo, u sopstvenoj međuzavisnosti, a to niti su mogli niti mogu niti će moći, ni istorijski ni teorijski ni politički, mada je to pokušano nakon drugog svetskog rata u nominalno socijalističkim zemljama (10).
- Nedostatak objektivne političke i ekonomske analize takvih decenijskih procesa, koji diktiraju ciljeve i „rast vs. razvoj" probleme a koje nije objektivno moguće ni otkloniti ni trajno (strukturno) rešiti u datim uslovima i okvirima perifernih nacionalnih ekonomija i država. Ovakvi nedostaci i nemogućnosti imaju svoje naddeterminišuće uzroke i posledice - jedna od za našu temu naročito bitnih posledica je indukovana i interiorizovana konfuzija u srednjoj klasi, koja treba sa jedne strane da opslužuje pa donekle i kontroliše mehanizme i procese (dez)artikulacije buržoaski-nacionalne u buržoaski-globalnu ekonomiju, politiku, kulturu, sve čuvajući joj pri tom nekakav imaginarni integritet i singularitet (11). Nemogućnost da se paraleno i planski razvijaju primarni i sekundarni a u suštini ni proizvodni i neproizvodni sektori privrede (za čije planiranje i razvoj su vezane brojne ingerencije državne birokratije a time i ideoloških aparata države, npr. obrazovna i kulturna politika, sektori informisanja, zdravstva itd.) neminovno dovodi do ideološke a time i svake druge konfuzije u srednjoj klasi. Njena načela i vrednosti raspadaju im se pred očima a opet sve to izgleda i kao neka šansa: „Chaos is a ladder", likuje skorojević, i gle - vlasnik elitnog bordela u The Game of Thrones (12)
- Nedostatak (s)vesti da bekstvo u preduzetničke i civilnodruštvene oaze ex-socijalističke srednje klase tj. u domen privatnih šićardžijskih interesa, šićardžijske privatne svojine i šićardžijske privatne odgovornosti nije realno ni moguće za dovoljan broj šićardžijski zainteresovanih bežača i bežačica, usled, avaj, dovoljno nemilosrdne vladavine zakona ponude i potražnje šićardžiluka. Za dovoljno velike i komforne oaze šićardžiluka, bezbedno izolovane od ostatka društva, potrebne su jedinstvene istorijske ekonomske prilike i podloge (kontingencije i konjukture kolonijalizma, skraćeno npr. KKK) koje na periferijama (srećom) ne postoje niti su mogle postojati, zato i jesu periferije. I moraju to pod prinudom i ostati jer su upravo kao takve sastavni i neophodni deo ekonomske baze privreda kapitalističkih metropola i globalnog kapitala, ako među njima uopšte i postoji jasna razlika. (Važno je napomenuti da to nije tek stvar ove ili one nacije ili nacionalne države kako to predstavljaju nacionalisti i „suverenisti" jer metropole imaju i svoje unutrašnje kolonije, recimo južna Italija ili južna Francuska, bivša Istočna Nemačka itd. a kolonije i imaju svoje „najrazvijenije" oblasti, obično tek prostorno najbliže metropolama kao npr. zapadna Slovačka, severna Italija ili Slovenija među ex-yu zemljama)
- Nedostatak (s)vesti da je opšta privatizacija (sad pod Vučićem i privatizacija same države jer je malo šta drugo ostalo na tezgi posle DOSa) bila i ostala proždiranje i pljačkanje supstance na kojoj se može graditi pravedno društvo. I za ovaj nedostatak nesrećno privezan dodatni nedostatak svesti da dok se opljačkano ne nađe i vrati, a proždrano ne po-vrati, teško da će biti pravde i pravednog društva, pa nek o tome razmišljaju svi koji se žale na opšti ili partikularni nedostatak pravde. Naravno, svi osim onih koji su se i usred pljačke i proždiranja nekako „snašli".
- Nedostatak (s)vesti da nasilje, strukturno, simboličko i subjektivno, imanentno prisutno u kapitalističkoj tržišnoj privredi, podeli rada i tržištu rada, koncepcijski neodoljivo podseća na metode Mike Aleksića kao i, u ovoj ili onoj meri - nemalog broja drugih tranzicionih starosti. Jedino što retko ima gde i kome da se prijavi. Autoritetu podložna psiha/ličnost u čijim umrtvljenim refleksima i zamagljenim kriterijumima neki autori sa pravom prepoznaju predispoziciju za trpljenje nasilja, za dugogodišnje ako ne i večno potiskivanje i ćutanje, nastaje pre svega opštedruštvenom normalizacijom i interiorizacijom prinude i subordinacije u proizvodnim procesima i odnosima. Dodajmo ovde i nedostatak (s)vesti da se i na državnim fakultetima i akademijama kooptacija obavlja u i po sistemu lične zavisnosti (i samim tim dopadljivosti).
- Nedostatak (s)vesti da je još 1848. godine neburžoaska nauka zaključila da je buržoaski brak najčešće tek "legalizovana prostitucija", u kom svaki partner mora negde biti i glumac ili glumica.
- Nedostatak (s)vesti o tome zašto ovi svi nedostaci nedostaju...
Jednom rečju, ukoliko je ovo pesmica tipa „Our Mistakes Were Made for You" (a krivci trenutno realno uočljivi i ulovljivi kao i npr. likovi pozorišta senki ili arktički majmuni) otkrivanje bi bilo i od-krivanje to jest svojevrsno skidanje sa grbače dosadašnje krivice planskog previđanja i prećutkivanja. „Ali zašto nam sve ovo niste ranije rekli?!?!" - upitaće dobronamerni student ili studentkinja, slušalac ili slušateljka...
- Zahvaljujući tome stekli smo sve što imamo - reći će jedni - nismo ludi da to sad rastrubljujemo...
- Zahvaljujući tome stekli smo sve što nemamo i sramota je da pričamo - iskreno će drugi.
- Jedva smo se otarasili komunizma - podsetiće treći značajno ali neuverljivo rogačeći oči.
- Hteli ste demokratiju, eto vam! - trijumfovaće bivši „komunisti" bagatelišući sam pojam demokratije
- Tako je svuda u normalnim zemljama, pa šta im fali - reći će četvrti sležući ramenima.
- Nismo ni mi znali, prvi put čujemo za sve ovo, mada... - zaustiće najveći broj preostalih...
(Nastaviće se, nažalost)
9) Ovde je zgodno citirati jednog američkog studenta književnosti: „Kada učimo o problemima likova disidentske literature iz doba socijalizma, onda su to patnje plemenite individue pod totalitarnim sistemom, a kada učimo o problemima likova literature iz kapitalističkih društava, onda su u pitanju nesagledivi ponori ljudske psihe, nedokučive lične teškoće patologiji sklone individue da se uklopi u svet itd..."
10) Ukratko, u pitanju je bio pokušaj otpora tzv. "razvoju nerazvijenosti" - za teorijske analize ovih procesa može se konsultovati literatura sa pomenutog kursa prof Rastka Močnika i Radeta Pantića, a u vezi "sektorske" podele u srednjim klasama i korespodentne strukture buržoazije postsocijalističke tj. antisocijalističke periferije indukovane otvaranjem ka globalnom tržištu i kapitalu konsultovati ovaj tekst.
11) Setimo se „divlje zbrke pojmova" Černiševskog i činjenice da se ovde kapitalizam često opravdava tvrdnjom da ovo kod nas nije normalan već nekakav „divlji" kapitalizam, a neretko se upotrebljava i simptomatičan termin "predatorski". Setimo se za svaki slučaj i jedne od najboljih definicija srednje klase: „Služi da vladaocima objasni koja naređenja da joj izdaje"; odsustvo strukturnog analiziranja ili tek parcijalnog kritikovanja opisanih odnosa je sasvim sigurno posledica parcijalnih interesa frakcija srednjih klasa, npr. dela državne birokratije ili vrhuške privatnog sektora, interesno sraslih sa raznim frakcijama domaćeg ili stranog kapitala. Deo srednje klase ima interes da se kritički razmatra i više od uobičajene agende buržoaske javnosti ali ne može da se odluči da li je nezadovoljnija samim klasnim sistemom ili tek svojim trenutno lošim mestom ili prođom u istom.
12) Ali tu izreku čuje kao pozdravni govor i pred gubitak sopstvene glave. Baš kao što rezonuju i nacionalistički lideri, koji haotično rastežu i zatežu pojmove „nacionalnog interesa" kao dimnu zavesu oko svojih striktno klasnih interesa i ambicija. A ta dimna zavesa i posledična zbrka nije od juče. Već osamdesetih, govorilo se u školama: džaba to učite o samoupravljanju, u firmi je sve drugačije. Nakon toga bi vas bilo pri nadničenju na selu, bilo pri dolasku u vojsku, bilo pri kooptaciji u neku povlašćenu birokratsku službu, bilo prvog dana u nekoj dobroj firmi gde ste se uvukli preko veze, obavestili da „ovde nema samoupravljanja" (gle, zvuči baš kao vlasnikov i pedagogov moto dobrodošlice u Stvar srca) i to tonom koji odgovara rečenici, pretećo-posprdnoj „Ovde nema zajebavanja!". U pravu su neke buržoaske aktivistkinje koje tvrde da je patrijarhalnog nasilja bilo i pre kapitalizma (ciljajući uobičajeno ne na istorijski prethodeći feudalizam već na njegovu postepenu reuspostavu u SFRJ), a kako i da ga ne bude kad u mnogim ključnim privrednim i političkim sferama nije bilo samoupravljanja a bilo je prisile da se o razlozima za to ozbiljno ne raspravlja; razlozi za odumiranje samoupravljanja i oživljavanje patrijarhata bili su isti - nametanje režima hijerarhije i subordinacije radi eliminacije tek zametnutih socijalističkih a oživljavanja tj. povampirenja, ili još bolje prigodne frankenštajnizacije kapitalističkoidnih proizvodnih odnosa. U stubove ex-yu socijalističke privrede, politike i kulture ušunjao se socijaldarvinizam i ukorenio na „novo"-stari samoupravni način, dovoljno je pogledati JEŽeve sa kraja šezdesetih, sa tragikomičnim razgolićavanjem vladajuće ideologije (koje je u suštini išlo na ruku prikrivanju ideologije vladajućih) a sve sa seksističkim desertima, valjda da prikriju gorčinu glavnog jela i oraspolože cenzuru (ovde je potrebno zagrebati i u prikrivenu društvenu ulogu, funkciju i fikciju seksa, i svaki teorijski pokušaj je dragocen).