Pre neki dan, pred same izbore, iako sam odlučio da ne pratim kampanju, pusta radoznalost me navela da uključim satelitsku TV. Planirao sam da samo bacim pogled. Ostao sam prikovan za ekran dobrih sat i po. Svašta sam video, Toma G. kao ptica zloslutnica u tonovima sive, uteruje strah u kosti; radosni, preterano optimistički DS u fazonu - predsednik je prijatelj svih građana, ratatatira drugari, i taj rad; LDP kao sekta, mantra mantru stiže; odlazeći PM ko Frankenštajn (trebalo bi da tuži šminkerku, izgleda ko umro pa podgrejan), pa razne čudne nikom poznate partije, neki rustični likovi nešto lupetaju. Prosto nemaš kome da poveriš državu a da se ne sekiraš. Evropska Unija se pominjala sto na sat. Moj stariji sin, 13 ½, seo do mene da vidi šta ja to tako opčinjeno gledam.
On: Srbija hoće da uđe u EU da bi imali više para?
Ja: Aha.
On: A zašto su onda tako neposlušni?
PRIČA IZ ŽIVOTA DRUGA
Sinoć bilo otvaranje retrospektive srpskog filma u lisabonskoj Kinoteci. Prikazivao se Underground. Sledi lep izbor filmova. Iznenađujuće velika posećenost, lepa, profi organizovana svečanost, moje čestitke ambasadi i kinoteci. Uzgred budi rečeno, kinoteka je klasično dobra (imaju odličnu i odlično opremljenu zgradu) ali bogami ambasada u poslednje vreme zaslužuje svaku pohvalu. Stalno neke izložbe, hepeninzi, intervjui po novinama, stalno nas pominju mediji, i sve po dobru. Podseća me na onaj entuzijazam za samoafirmaciju koji su imali Hrvati u devedesetima. I odmah da vam kažem, ne šlihtam se, jer od njih nikakvu vajdu ne vidim. Samo mi je drago da ima ko dobro radi svoj posao.
Na ulazu u Kinoteku sretnem slovenačkog ambasadora, ima pozivnicu za dvoje a troje ih je. Ja imao kartu viška i ponudim mu. Ljubezno čovek prihvati, zahvali se sve po propisu i kaže da ceni srpsku kuturu i dobro zna jezik. Čak čita i ćirilicu. A sećam ga se sa nekog prethodnog skupa, tema je bilo Kosovo a on se javio iz publike pa pričao hard core. Kapiram kosovski Albanac ne bi bolje branio svoju stvar.
I iskoristih ja priliku pa ga upitah. „Hoćete li, gospodine veleposlaniče, da mi objasnite tu slovenačku šizofreniju. Ovamo se ložite ne sve što je srpsko, a kada tim vašim kao-fol-prijateljima treba pomoć, ili bar razumevanje, vi se pretvorite u Austrijance, pa se sve na nemačkom iščuđavate otkud Srbima uopšte petlja da od vas tako nešto očekuju.“
Nije mi odgovorio. Pozvao me na kafu, da se ispričamo. Kapiram da do toga neće doći. LJudi vole da piju kafu sa istomišljenicima i šlihtarama.