Unjkav glas spikera na železničkoj stanici u Beogradu objavio je da je voz iz Beograda za Bar postavljen na peronu četiri. Sudija Sreten Jović se ispravi, zagladi gustu sedu kosu i orlovskim pogledom prelete preko mase putnika. Sve se odvijalo po planu: automobil je natovaren na voz i on će istim vozom do sutra ujutru biti u Baru. Za sada sve teče kako je predviđeno, jedino je u sebi molio Boga da u kupeu ne bude i neko ko je pročitao njegovu knjigu o zločinima u prestonici, i ko ima veliku želju da mu ispriča svoje rešenje zagonetke ko je ubica.
Izgleda da je Bog tada okrenuo glavu jer ga je u kupeu čekao baš takav putnik: stasit muškarac 40-45 godina obučen u elegantno odelo, kravata, košulja i lepe cipele. U ruci je držao knjigu sudije Jovića a na licu imao osmeh prepoznavanja. Sudija klonu u sedište jer se voz iznenada pokrenuo. On ogleda na sat. Bilo je rano, tek za pola sata bi trebalo da krenu pa zaključiše da se to još uvek formira kompozicija. Možda dodaju vagone reče mlađi putnik i sudija se složi jer je kretanje uskoro prestalo i tišina ispuni kupe.
Putnik se nasmeši sudiji i reče:
"Prepoznavanje niste mogli da izbegnete, Vi ste poznata javna ličnost, uz to Vaša knjiga o zločinima u Beogradu postaje hit, slutim da će biti bestseler".
"Ma hajte molim Vas" odbi sudija ali mu talas zadovoljstva obli lice rumenilom. Skrenuo je pogled ka prozoru gde je mrkli mrak krio unutrašnjost stanice.
"Dva puta sam pročitao Vašu knjigu samo da bi proverio da nisam nešto pogrešno razumeo ili prevideo. Sve ste lepo napisali i nemam primedbe na već rešene slučajeve koje ste opisali u knjizi, iz svoje bogate karijere sudije, ali imam svoje mišljenje o nerešenom slučaju najstrašnijeg ubice koga tabloidi zovu "Beogradski kasapin". Vidim da ste pošli na odmor i ne bih da Vas gnjavim, samo bih kratko, ako dozvolite, izneo svoje mišljenje?
Sudija pogledom odmeri svog saputnika od vrha cipela do kravate i reče "A Vi putujete službeno"?
"Da, Da, službeno. Kada bih išao na odmor i ja bih, kao Vi, putovao u majci i patikama. Dozvoljavate?"
Uzeo je knjigu i okrenuo nekoliko stranica.
"Evo ovde, ugledni psihijatar kaže da je mahniti ubica sigurno psihijatrijski bolesnik. Ne slažem se sa tim mišljenjem. Mislim da je doktor bio emotivan i potresen jer je poslednja žrtva bila devojčica od samo 14 godina i da je to mišljenje izrekao više kao čovek nego strucnjak.
"Mislite da je normalan onaj ko može onako da iskasapi žrtve" upita sudija.
"Ne, sigurno nije normalan ali nije psihički bolesnik. Bolesnik bi iza sebe ostavio bar neki trag, biološki ili materijalni, a nijedna od šest žrtava nije na sebi imala nikakve tragove. A silovane su, ubijene i isečene, verovatno sekirom? Možete li da zamislite ludaka koji toliko dobro kontroliše sebe u trenutku dok vrši zločin da ne ostavi nikakav trag, i tako svih pet godina? Ja ne mogu. Ovi zločini su planirani i vešto izvedeni, ubica je sve vreme znao šta radi što se nikako ne slaže sa psihički bolesnim osobama. Oni to ne mogu. To je prvo u čemu se ne slažem sa pretpostavkama o tom zločincu.
Drugo: tvrdnja da je ubica mlad i snažan muškarac isto je neodrživa zato što su sve žrtve bile sitne građe, poslednja je bila čak devojčica. Njih bi lako savladao i stariji muškarac u rasponu godina čak i do Vaših 65 ako je vitalan i zdrav. To što su sitne građe takođe govori da je ubica birao žrtve, znači planirao, a to psihički bolesne osobe teško da bi mogle."
Sudija je sa zanimanjem slušao svog saputnika i vrteo glavom u neverici:
"A to što je kasapio tela, zar to može normalan čovek"
"Može ako mora. Ako mora da skrene istragu na stramputicu i da policija traga za ludakom, uzalud, pet godina. On je to morao jer je imao previše da izgubi ako ga prepoznaju.
I dobro mu je išlo. Policija se pet godina vrtela u krug tražeći opasnog psihičkog bolesnika. Zavarao je policiju da traži manijaka. Ustvari, silovanje je osnovni zločin sa koga je on skrenuo pažnju. Gnusan zločin za koji bi, da ih je ostavio u životu sigurno bio prepoznat. Izgubio bi ono što mu je vrednije a to je ugled, karijera, poštovanje koje dobija u društvu sve dok se za njegov zločin ne zna. Zato ih je ubio.
Ali, svaki zločinac kad tad napravi grešku. Ne postoji savršen zločin."
Sudija začkilji očima u neverici "I kažete da je i ovaj ubica napravio grešku? Rešili ste najveći zločin samo čitajući moju knjigu"?
"Paaa...... da, rešili smo taj zločin. Nisam Vam se predstavio: ja sam inspektor Marković, policija opštine Palilula i ovde sam službeno. Otud odelo. Nemojte brinuti sve je u redu. Voz je otišao pre deset minuta a ovaj vagon je izdvojen na poseban kolosek. Zar Vam nije bilo čudno što smo sami u kupeu?
"Ne razumem šta se događa" izusti sudija bled u licu ."
Pre mesec dana je Vaša knjiga izašla iz štampe. Tada je u našu policijsku stanicu je utrčala uzbuđena žena koja nam je pokazivala korice knjige sa Vašom fotografijom. Na toj fotografiji Vi držite neku knjigu koja je zatvorena ali iz nje viri tračak "obeleživač stranica" šaren i veselih boja.
Bila je to nastavnica u školi male Tanje Radović, poslednje žrtve "Beogradskog kasapina". Taj obeleživač je rad u tehnici "makrame" koji su tog dana radili u školi i za koji je dobila odličnu ocenu. Taj tračak viri iz knjige koju držite u ruci....evo da vidite i Vi. On okrete korice knjige ka sudiji"
*Tada se jedan naš policajac setio da ste gostovali u jutarnjem programu na televiziji, zajedno sa narečenim psihijatrom, dan pošto je nađeno telo devojčice, i da je video kako u ruci motate nešto šareno oko prstiju a kasnije to diskretno stavljate u džep. Našli smo snimak emisije i zaista, vi vrtite oko prsta tu traku! Pred očima celog sveta, javno je pokazujete? Rugate se svima? Kakva bahatost, kakva arogancija! Umislili ste da ste Bog? Samo što tada niko nije znao da je njena dok je nastavnica nije prepoznala. Ta traka je tog dana urađena u školi, ni njena majka je nije videla. Kada ste se ovako bahato slikali sa njom otkrili ste se sami.
"To je greška, grešite, niste valjda ozbiljni?" Sudija skoči sa sedišta i pogleda kroz prozor. U mraku je mogao da nazre uniforme policajaca koji su stajali svuda oko vagona. Sruči se u sedište i pokri oči rukama.
Inspektor nastavi priču:
"Od tog dana Vi ste bili "na merama" a nalog je potpisao Vaš kolega. Ozvučili smo Vam kuću, hakovali kompjuter i pratili šta radite da ne bi ponovili zločin ali sve u velikoj tajnosti da ne uništite dokaze, one male "suvenire" koje ste uzeli od svake žrtve. Nismo znali gde to može biti u onolikoj kući u kojoj živite pa smo Vas pustili da nas sami dovedete do toga. Mora da ste nešto naslutili jer ste uskoro svoj novac iz banke u Srbiji prebacili u Cirih a kuću tiho prodali......našem operateru....jer ništa od toga nije stvarno. Potvrde od banaka poslali su Vam naši hakeri a mi smo čekali da vidimo šta ćete dalje da uradite. I videli smo da najvrednije stvari pakujete u auto, stavljate ga na voz i krećete u Crnu Goru. Vi ne idete na odmor, Vi bežite.
Vaš auto je odavno skinut sa voza.
U ovom času naši forenzičari pretresaju Vaš auto. Vaše stvari. Do sada su nađeni "suveniri", sitni predmeti koji pripadaju žrtvama, svi osim poslednjeg, onog malog obeleživača stranica koji je, pretpostavljam, u Vašem džepu?
Ja sam Vas samo zamajavao dok mi ne jave da su dokazi zaista nađeni u Vašem prtljagu. Sve mora biti po zakonu da se ne izvučete kada dokaze budemo iznosili pred sudom.
Inspektor kucnu na vrata kupea i pozva policajce da uđu. Sudija je u džepu zaista imao šarenu traku, četvorostruki prepletaj u "makrame" tehnici.
Na izlazu iz vagona zabljesnuli su ih blicevi novinara i reflektori kamera. takav trenutak u karijeri zaslužuje odelo i kravatu pomisli inspektor. Dok je sudija krio lice inspektor mu šapnu: "Nisam Vas ja uhvatio, uhvatila Vas je Vaša žrtva! Isplela je klopku za svog ubicu."
Edit: dodala sam jedan pasus.*