Juče sam pošao u popodnevnu šetnju i poneo kesu sa đubretom da je bacim. Znači, spustio sam se u kanal sa garažama gde se nalaze i odeljenja sa kontejnerima. Bacio sam kesu i produžio kanalom. Pri kraju, tamo gde se nalaze stepenice uz koje se izlazi na trotoar ulice, video sam goluba kako se tetura, vuče krilo, obrće se oko sebe. Na tri koraka od njega spazio sam tri velike čavke koje su pomno pratile njegove pokrete. Kada sam se približio, čavke su odlepršale dva, tri metra daleko a ja sam video da je golubu raskrvavljena glava, probušena, video se mali krvavi mozak. Shvatio sam da mu nema pomoći, sagao sam se nad njim i u sebi rekao jadni moj mali. Obišao sam krug oko bloka i vraćajući se pošao sam da vidim šta se desilo sa golubom. Ležao je mrtav, krila su mu bila položena uz telo, krv je i dalje izlazila iz glave. Od čavki ni traga! Jeziv je osećaj videti, gledati agoniju živog bića, u meni se na mah stvorila tuga i žalost. Verovatno se to dešava svaki čas i ljude ubijaju zar ne ali teško da ću zaboraviti ovu scenu.