Valjda bi posle ovog naslova maltene bilo suvišno išta objašnjavati. Ko se ne bori za ideologiju, već za principe života, humanosti... njemu će ovakav naslov biti nešto sasvim normalno. Ko se vezao za ideologiju, naročito ukoliko je pod njenim okriljem proveo mladost i zrelo doba, osetiće ovaj naslov maltene kao psovku na svoj račun. Za one druge, odmerene će to biti dobra prilika da se, dakle bez isključivosti kakvu po prirodi stvari podrazumevaju ideologije, podsete nekih postulata normalnosti. Možda je ovo dobra prilika da se prodiskutuje.
Da, možda je ovo dobra prilika da se prodiskutuje. A na pomenutu temu je svakako najkorisnije diskutovati baš na dan kada se uvreženi postulati jedne ideologije bezuslovno nameću kao nekakva proverena i neporeciva istina, sve uz fanfare, koračnice, horove... Pa, svaka ideologija nastoji da sprovede i postigne baš to, neporecivost, uvek sa epitetom pravednosti. I jedinoistinitosti.
Ovde, kao i u mnogim drugim slučajevima, jedan ekstrem se pravda drugim, i živi od drugog. Drugi ekstrem se pravda prvim, i živi od prvog. Tako pristalice ova dva ekstrema mogu u nedogled da dokazuju svoju ideološku nadistinu. Bez onog suprotnog ekstrema svaka tvrdnja jedne od strana bi izgubila na snazi, opravdanosti, ili bi postala sasvim ogoljena praznina.
Ekstremi su deo života, ali nisu on sam.