Računovođe/knjigovođe, prodavci, novinari, neki majstori, polako završavaju posao za ovu godinu*. Majke i očevi pokušavaju u tajnosti da uviju poklone koje će deca posle ponoći (ili posle buđenja) naći pod jelkom. Prase se peče, sarma je zamotana i skuvana, krastavčići za salatu će biti seckani kasnije. Nova godina je tu. Kalendar je surov.
Ko je imao strpljenja da pročita ovo pisanije neka ga tretira kao priču onog lika na žurci koga baš i ne poznaje ali je osokoljen vinom seo pored Vas i 'štrikao“ do ponoći.
Sa optimizmom zagrlićemo jedni druge, poljubiti, rukovati se, pevati, poželećemo sve najbolje. Većini iskreno.
Potpuno lično: 2021. (u ovom slučaju stara, odlazeća) nekako mi je najznačajnija po dve stvari. Prva, neki su krenuli u srednju školu (Škola je OK i sve to izgleda veoma dobro), druga čitanje. Bilo je i pisanja ali to je tema za neke druge krajeve nekih drugih godina.
Pročitao sam više od nekoliko knjiga, nekoliko i preporučujem:
Knjiga koja je toliko dobro napisana da mi je bilo žao što se završila je „Vuci svoje ralo po kostima mrtvih“ Olge Tokarčuk. Bilo je nekih priča o 'ekološkom trileru' što ne bih znao da li je dobar opis. Ne pišem o knjigama pa ne baratam tim rečima i izrazima. Knjiga je tako dobro napisana da čitalac dokuči, negde posle trećine, kakav bi, jedino, mogao biti rasplet ali ga kraj ipak iznenadi. Svaka preporuka.
Prvi roman Harukija Murakamija koji sam čitao (nekako se do sada nisam sretao sa njim) je „Igraj, igraj, igraj“. Čuo sam da je Murakami napisao i bolje knjige ali ova mi je baš prijala i možda nije objavljena 2021. ali mi je u toj godini jedna od najdražih. Sličnost sa Tokarčukovom je u tome da čitalac shvata kako će se knjiga završiti ali ga baš takav kraj, rasplet iznenadi.
Pesme na papiru su nekada davno bile moj prvi susret sa Autorom (kasetu sa otpevanim stihovima sam dobio kasnije ali to je neka druga priča). „Plamen“ Leonarda Koena nije testament, to je rad uma starijeg i iskusnijeg čoveka. Opisi sveta oko nas, prepoznavanje, zamišljanje kako bi stihovi zvučali da su pevani. Prevod odličan. Skoro da nema stiha koji nisam „čitao“ njegovim glasom.
Ko je čitao Tolkinovog Hobita verovatno nije zapamtio ime jednog od prevodilaca (pomenuo ga je na radiju prevodilac „Gospodara...“ Zoran Stanojević) ali siguno pamti „Nisu svi koji lutaju izgubljeni“ (beše li Bilbo?). E taj, neprimećeni, prevodilac bio je i pesnik i pisac Milan Milišić. Knjiga njegovih putopisa „Otoci“ jedna je od nekoliko koje su me posebno dojmile. Verujem da tih otoka, bar u takvom bajkovitom obliku, nema ali njihove romatike i duha da. U vreme dok sam je čitao pomenuo sam neke od otoka kumi koja živi u Dalmaciji. „Baš sam se odatle vratila i vino i sve jeste takvo. Neverovatno.“ Objavljena je u Beogradu povodom 30 godina od smrti autora. Čovek je, kažu prva, civilna žrtva napada na Dubrovnik one proklete 1991.
Želim Vam da produktivno sanjarite, korake u šetnji ne brojite, grane kao svod hrama da imate, udobno dočekujete jutra, negujete svoje zablude i volite i druge i sebe.
Znam da će se u 2022. neke stvari dogoditi, da bi se neke stvari mogle dogoditi a da će nas neke iznenaditi ako se dogode, želeli ih ili ne. Vidimo se za godinu dana. Sa nekim istim i nekim drugačijim željama. Svakako sa dobrom voljom i pozitivnim mislima.
*Postoje ljudi kojima smeta navođenje ljudskih zanimanja u muškom rodu. Nemojte čitati i nervirati se. Do mene je nije do vas.
** Na fotografiji je lični cilj za 2022.