Sedmorica nas je budnih. Spavamo na smenu. Zemunica je topla do visine od pola metra iznad tla, ispod kao grob. Zato smo bale slame poređali jednu na drugu pa samo polovina može da spava u isto vreme.
Sedimo za improvizovanim stolom pored peći dok flaša sa rakijom kruži od ruke do ruke. Osmi nam je dan u Peščari. Temperatura noću pada ispod -25. Razgovor zamro, glave klimaju ka stolu.
„Znate li, ljudi, da su one noći pre nego što smo pošli na vežbu u Narodnoj bašti kučići pojeli čoveka?" - čujem svoj glas kao da od nekog drugog dopire. Dvojica, trojica me pogledaju uz „Aj ne seri" izraz.
„Ne, stvarno... „ - opet čujem sebe kako pokušavam da im objasnim da se ne šalim. I mislim - kao da je neko nekoga u nešto nekad ubedio...
Ta zima '85 bila je možda najhladnija koju pamtim. Čitav januar dubok sneg i temperature ispod -10. Sve su češće bile priče o tome kako su čopori izglednelih lutalica napali ljude koji su se predveče našli u pustom Rasadniku,idući sa posla ili na posao. Ali nikad na to ne obraćaš pažnju dok ti se ne dogodi. Zato smo u prolazu kroz Narodnu baštu, veliki park koji sam inače smatrao svojim dvorištem, mazili i ponekad hranili te jadničke što su špartali stazama ne uspevajući da bilo šta od hrane iskopšaju ni iz zaleđenih i snegom zatrpanih kontejnera. Tako su nam i te večeri dok smo po škriputavom snegu grabili ka centru u dguoj koloni od njih dvadesetak u jednom momentu prešli put.
Standardnom maršrutom obišavši nekoliko kafića stignemo u „Lesendro".
Ulazimo u veliki zadimljeni prostor u kome gruva „Driver's seat" - znamo da debeli Gus večeras pušta muziku, i znamo da su sledeći „
"Golden Earring", pa onda „Fokus". U uglu nekakva gužva. Pogledamo a njih 7-8 okupilo se oko Trucka, dok on sav užagren nešto pričamo.
Pirlazimo, javljamo se a onda skapiramo da je priča o tome kako su ga kroz Narodnjak jurili nekakvi vukovi. Presamitimo se od smeha i počnemo da ga zajebavamo. Priča traje a on nervozno pogledava na sat. Skapiramo da se plaši da se vraća peške istim putem i hoće na bus. Klasinčna diverzija sa još jednom turom odradi posao i ostaje nam na milost i nemilost: poslednji autobus za Strelište upravo je otišao...
Nas dvojica hodamo kroz ledenu zimsku noć smejući se, razgaljeni malo alkoholom a malo njegovom sve vidljivijom enrvozom dok se približavamo ulazu u narodnu baštu. Pred ulazom se zaustavlja. Gotovo plačnim glasom moli nas da idemo dužim putem, okolo. Za šta, naravno, više ne postoji šansa, ako je ikad i postojala. Nas dvojica ulazimo laka koraka, on uz oklevanje kreće za nama. Više ga je strah da bude sam no da ide tim putem.
Videvši kako ga već hvata panika umesto da idemo glavnom stazom, osvetljenom, krećemo sporednom uz žicu koja park deli od bolničkog vešeraja, gde su ulične svetiljke em ređe em uglavnom ne rade.
Kako dreknem „Eno ih!" nesrećnik već grebe uz drvo dok se mi presamićujemo od smeha.
Ludirajući se neprestano dok se Trucko trese i moli da prestanemo.
U jednom momentu na pedesetak metara ispred, na čistoj snežnoj površini vidim neke crne mrlje. „Eno ih!" vičem i delim nekoliko suvih grančica kao oružje za krajnji obračun. Unezvereni nesrećnik bi se vratio ali mi odlučnimkorakom hitamo u susret konačnom okršaju! Prilazimo crnim mrljama i vidimo da su u pitanju neke krpe, nekakva odeća koju je ko zna ko tu bacio. Sad već vrištimo od histeričnog smeha dok onim grančicama udaramo po ritama.
Ok, sad smo tačno na polovini puta, zagzili smo u deo na kome su ljuljaške i klackalice, odvojen od ostatka parka niskom živom ogradom, sa retkim sasušenim lišćem u ovo doba godine. Pogledam napred i tek onda dobijem napad smeha: na stotinak metara ispred vidim kučence koje nešto njuši i rije po snegu.
„Vuk, Truco, evo tvog vuka!" vičemo i hitamo napred. Prilazimo na petnaestak metara a kuče beži videvši nas. Paradno nastupam prvi dok njih dvojica hodaju za mnom. Dolazim tik do mesta gde je kučence bilo, i tu je mala dolja, ne duža od nekoliko emtara i duboka možda pola metra. Kročim na ivicu i onda zaprepašćen prizorom stanem a onda instiktivno krenem unazad. Ova dvojica naleću na mene vičući ajde, bre a onda ugledaju i oni telo koje krvavo i do pola raskomadano leži pred nama. Zabezeknut ne mogu da se pomerim dok čujem Zokija pored sebe koji glasno viče „Pu moja kuća nije! Pu moja kuća nije!".
Onda dignem pogled i na stotinak metara ispred nas, oko kuće koja je davno nekad bila tesniska svlačionica vidim kako se crni klobuk mreška; shvatim da je tu čitav čopor od nekoliko desetina pasa. Počinjem da uzmičem, i ova dvojica za mnom. Prvo polako pokušavajući da ne privčemo pažnju a onda u trojku obaramo svetski rekord Pjetra Menee na dvesta metara... Sa dušama u nosevima izlećemo iz parka boreći se za dah dok Zoki povraća. Neće biti jedini te noći.
Tu smo sad već, kod bolnice. Povrativši dah krećemo polako napred, i prilazimo kućici bolničkog portira.
„Šta je momci?" - pita videvši nas unezverene.
„Psi... Psi pojeli čoveka." - kažem kao najpribraniji. „Zovite miliciju!"
Gleda me kao da pokušava da utvrdi da li sam pijan ili drogiran.
„Evo, uđi sa mnom".
Uvede me unutra, okrene 92 i daje mi slušalicu. I stane između mene i vrata.
Javi se milicioner kome ponavljam isto što sam rekao i portiru. Gde je bilo, šta je bilo ispituje me. A onda kaže „Daj mi sad portira."
Dajem slušalicu gledam kako klima glavom i kaže „Važi".
„Sedi" - kaže mi, i zaključa vrata. Sad drži ruku na futroli sa pištoljem. „Dolazi patrola, sad će oni".
Sednem, SUP je možda tri stotine metara odatle.
I zaista, ni pet minuta posle toga pred portirnicom se parkira milicijski fića. Iz njega izlaze dvojica očito spremnih da išamaraju ponoćne ašljivdžije. Brzo legitimisanje, gde šta, ulazi u kola. U fićči nema mesta za petoricu pa Truca ostaje kod portira a mi kolima ulazimo u park. Pokazujemmilicioneru kuda da vozi dok ne dođemo do samog mesta događaja. Ne vide ništa iz auta jer je telo u dolji i ne vidi se bez obzira na farove. Jedan milicajac izlazi i iako smo sagnuti da ni slučajno ne vidimo ponovo jezivi prizor ipak vidimo kako se posle energičnog izlaska odjednom okreće i povraća naslonjen na haubu fiće. Izlazi i drugi, povraća i on. Nas dvojica unutra se zgledamo i smejemo „Jebeš ovakvu miliciju!" - kaže Zoki. Motorolom zovu stanicu i hitnu pomoć. U tom momentu Zoki me odjednom trgne i pokazuje tamo bnapred, premaizlazu iz parka: „Bog te jebo, poješće i onog! Dok gledamo kako na tristotinak metara od nas čopor napada čoveka kod javnog WC-a koji očajnički pokušava da se odbrani nekom torbom. Milicajci uskaču u fići i uz uključenu rotaciju i sirenu voze tamo. A onda dok prolazimo pored one kuć veći deo čopora izleće iz mraka i ustremljuje se na auto u vožnji. Kidišu na točkove, dok milicioner na suvozačkom sedištu vadi pištolj i kroz prozor puca u pobesnele žviotinje koje se kao po komandi povlače. Stižemo do nesrećnika kome su u međuvremenu psole kaputa iz ruke oteli torbu. Trpaju ga unutra među nas. Hvalahvalahvala ponavlja on u ulozi glavnog junaka dok se vozimo nazad prema mestu na kome je ostalo telo. Uzbuđeno priča kako je već sebe video mrtvog dok fića staje a već je stigla hitna pomoć. Valjda u šoku od straha uopšte ne shvata šta se dešava i pita nas zašto gledamo u pod. „Polgedaj ispred" kaže Zoki, al prvo izađi. Ne treba nam povraćanje i u kolima. Ušao je brže nego što je izašao, gotovo glavačke.
Te noći milicija je zatvorila park za prolazak postavivši patrole na svim ulazima.
U pola šest ujutro bio sam u kasarni, počinjala je vežba „Zima 85" u Deliblatskoj peščari.
Osam noći kasnije pokušao sam drugovima u zemunici da ispričam događaj,i unarednih sedam dana važio sam za najvećeg lažova u brigadi. Tamo nije bilo ni vesti ni novina.
U naredna tri dana po događaju lovci su odstrelili sve tšo se Pančevom kretalo na četiri noge a nije imalo ogrlicu i bilo u dvorištu,a i ponešto što je imao ogrlicu i bilo u dvorištu.
U međuvremenu, kako je to već uobičajeno i nromalno čuo sam razne verzije događaja, ispričane od strane raznih očevidaca.
Nerećna žrtva zvala se Živa Duma.
Nedeljama kasnije smejao sam se kad me drugovi iz zemunice pitaju zašto se nisam branio i zašto nisam insistirao na istinitosti priče u onoj noći u snežnoj, ledenoj pustari.
„S istinom se malo šta može odraditi" - sad bih im rekao.