Hobi| Putovanja| Sport| Zabava

Brevet "4 corners of Croatia" (1500 km), 1. deo

ulicni-muzicar RSS / 23.01.2022. u 07:47

 AVvXsEgJvEs-5jcASjv9qeZ7s174Ow3CVPurSZWeafrByKIUvFtTWYnlpCDOost_RLWmQrN61mHigsfd1jfgWiFtQ8YmPcoElMUYc5R9C51fx2T7nXRv7bFL1fhT7pprelnYyIqav8AeGuGbRwuPCqxZGyafoef5vf15WMZz2WGQafiLUF_Gv-59YyeUg3fqgA=w640-h412

Utorak, 15.6.2021.

Budim se u zoru, u 4h krećem biciklom za Niš, pa onda nastavljam vozom do Beograda, gde posećujem kolegu biciklistu Lazara Pijovića u njegovoj kafanici ispod Pančevačkog mosta. Nakon što me je ugostio (spakovao mi i klopu za nastavak puta), i nakon dugog razgovora sa njim i još jednim kolegom koji nam se u međuvremenu pridružio, nastavio sam preko Borče, izašao na stari put za Novi Sad, tražeći usput mesto za noćenje. Batajnica, Stara i Nova Pazova, Inđija... Ili nema ništa slobodno, ili je skupo. Tako da sam rešio da teram do Novog Sada, ali sam ipak svratio u Sremske Karlovce i tamo našao smeštaj u pansionu "Sobe Gajić".

AVvXsEjmNysheGHLaqubiCtJ9LErVo9w_c4WOmkbHQu9k3EyOzwcdV_iAnOlhQiNsX1AFmXw27dwbgG6ph2GLVbbRXueyhHtXTKZurThwlkplbBVERv91Xa7dpOFedAh8HP6dRRh2LqRkNrfIyuB8ZYCJw0psdXwsFWjZlVuPuyO6pTMp9pkwQkCjmX68Vts7g=w640-h480
AVvXsEjGi5Wu9AAIShLAijfo12-dQv4QsYQCaCC7H478lzol7yjsdUPUfbLU010z_hvfs1dX7RHRfcBFSt4PQ-mx4Jdwmxn_9kHHTSSBc7AhJLr7MNHEr_UEg7YpDbXnUsXxOUb1jIxjAK6XRLZM35PqBu42XTisaE1bk7CY20xhzytZnIH3cAkDBz27yHbeoQ=w480-h640
AVvXsEjRP-HhNQoSdhlQt5yblmbS7FTrSipFUCfgNuhrTAgNY0Ur0rQRSEELM-eWOd11u7oUxxQ3Hv4RYKUL_M8JS6MsRN23zWdxK1cLmFUMAdM5juNEZArW_0FT1AQeBf_gFnrfSx80-TygzSPTC68uYU4Ah2SSD9kqfxI-87rGgzweDPlxgRLLWmTFsI1Tsw=w640-h480

*

Sreda, 16.6.2021.

Nastavljam za Novi Sad, prolazim kroz centar, već krećem da ga napuštam i onda mi pada na pamet da nisam napravio nijednu fotografiju. Šta sad da slikam, pomislim, ovde u Novom Sadu? I onda se setim da je u NS živeo legendarni Đorđe Balašević, koji nas je nedavno napustio. Palim Google mapu, upisujem "ulica Jovana Cvijića" (koja se spominje u pesmi "Neki novi klinci"), pa pravac tamo. Ulicu nalazim lako, kuću nešto teže. Mislio sam da će biti nešto posebno, uočljiva, međutim kuća broj 33 ne razlikuje se od ostalih u toj ulici. Stajem da bih napravio foto, a dok tu sliku kačim na svoju fb stranicu, prilazi jedan čovek i zvoni na vrata kuće. Ne ta glavna, već vrata pored, na kojima piše "Olivera Savić Balašević", otvara Đoletova udovica, pušta gospodina unutra, a mene pita da li sam i ja nešto želeo. Ja se zbunim, kažem "ne, ne... samo sam slikao kuću". I onda dodajem: "Mnogo mi je žao za Đoleta". Ona reče "hvala", zatvori vrata, a ja se uputih na sastanak sa svojom starom drugaricom, profesorkom engleskog, bivšom leskovčankom, sada novosađankom, sa kojom sam se u međuvremenu čuo telefonom (videla na fb moju objavu, pa me pozvala).

Nakon što smo u jednom kafiću u Futoškoj ulici razgovarali više od sat vremena, nastavljam za Bačku Palanku, stazom uz Dunav (zahvaljujem kolegi iz fb grupe koji me je pre puta obavestio o njenom postojanju), stižem, nalazim hotel ("Fontana"), smeštam se...

AVvXsEgs5psoEsGxT-Yv7AoS2xsvdGVsVjacRn9pktnc5xmbK3BAaOHYIBQIbLtbplyInPu7S8ewpSKZ1Ld5tCHXI1MvhbWU7aF-GUKTplEGqALqWCtGjKqCM1LZIhBdFPYg4iVzr-7wLC0wdwyqMsuWTGrG8tTxrEK356U1TbkP0b4EXICyCcB7vEG2twqqaQ=w640-h480
Đoletova kuća

 

 

AVvXsEiramfHSLot4zqJHFTRX0zzyoWwQn1sE-lZdv0BineG7CNQ1t_8cwLtjXCT4CMRx27z5O6jf7bFFzcUWQyI-6X593pq7rv26Ginof7nJvKZH_FbJXyfZVVrBd8SiIFjhbMp9R2y9tGtXnIKdVV3RDZV6MGPsWEmDsseyJxWGwBi6EndhHDS5bYkeOB4tg=w636-h640


 

Četvrtak, 17.6.2021.

Budim se, kao i prethodnih dana, veoma rano. Ja, stara noćna ptica, "štelujem" se već danima za sutrašnje ustajanje u 6h (start breveta zakazan za 7h), ali za Ilok krećem tek u podne. Prelazim granicu i most na Dunavu, ulazim u Hrvatsku, obilazim i razgledam varoš, menjam 100€ za Kune, kupujem SIM karticu za telefon (nakon što mi je ekspresno pojedeno 15€ sa mog Grčkog broja, koji nisam uspeo/umeo da osposobim za roaming). Nalazim prenoćište u apartmanu "Dunavski raj" (ogroman balkon i super pogled na sever, prema Dunavu).

AVvXsEgDifhwwhuCa7ukMiiva3_qkmNQvn--DllosGEw8PaKEgJO-4I6BLL6KHfvojR3fBGOgQECDThf4bOjApSBmcHgDhEEA6dMKi0ZFx3Nc-rookXJjPpyMnWaT9thsNHYCbF9vxyF6_L4TktmSAp_eOtTrBLMfwIKmd7hYR95DcaCpLEzJzYDxY1L0NdU0A=w640-h480

U 19h odlazim u jedan kafić, na zakazani sastanak sa organizatorom Kornelom i kolegama, njih još 7, koji će sa mnom voziti ovaj maraton. Dvojicu već znam sa biciklističkog foruma (Josip i Ivan), a Aresov film o njegovom učešću na RAAM trci u Americi, gledao sam na YT, pa računam da i njega znam sa interneta. Upoznajemo se svi, Kornel nam priča o ruti, detaljima, kontrolnim tačkama, "bag drop" tačkama, daje nam kartone i road book, daje nam tracker, uređaj pomoću kog će preko jednog sajta u svakom trenutku moći da se vidi naša pozicija na ruti (možemo i mi, tokom vožnje, da gledamo gde se u tom momentu nalaze ostali), potpisujemo izjave da ćemo biti dobri i poštovati saobraćajne propise i sl. (nisam čitao detaljno papir). Na kraju zajednička fotografija, pa natrag u hotel na spavanje.

AVvXsEh8rTuU6kBZ7UaS18gz5hw3GrF4BMwfWjExWsT7tBSmbiQTRs9TKm215LyIJV1Y-wczpH64kt9weefgWFn1DzZghmzI6QeKwxSRKe_ouFcQaSGZ0w2r6yRA53DUwD1KoqPtneeTN9t-itmZNSw1XRCHEo7LherVIJYtDXVwpCEuQtRHz6BD0NkHjNuDsg=w640-h288

 

AVvXsEhdYqRB0eARvBy7GG9M3aDkeiM28IdFSGtGHcP1TSPyReDxTEiFDBEbnQ57rygeeHQEJBIIZP7bY7nZ_Fz8bPQxRkeZI3RkjL3eZxO4MF5Z9oorFLJ1mKRHdQy4VunYwcrrpXCtPrCqYE-V2zv492m52BvBGsFaUK9pve3Ft3LJX4oRLquEQB-fq167mQ=w640-h362

Petak, 18.6.2021.

Buđenje u 6 sati, doručak, pa pravac startno mesto - parking ispred hotela "Dunav". Tu su već Kornel i Marko, a ubrzo stižu i ostali. Grupno (i pojedinačno) fotografisanje i u 07:04 iz Iloka, najistočnijeg naseljenog mesta u Hrvatskoj, krećemo na dugačak put, najpre prema severozapadu...

AVvXsEi93ZlK_FnkOw0XlYGEbafXTCJd4hSPl7oBoDKv3_D73A0-5FCbeshi44YO43TQeXkB7CKYWxHG4823h7Pf3HwnMLuHHTYF_2S-XQKT-v7w-05q5-XmZEgSvAC5z-eIkIUDsjAUSACfCAQeXBS4z6XuiAmgm1Hre5d5OzcnuQ3_XP4dPL89j7Qmu46EJg=w640-h394

Na usponu prema gornjem delu grada, Ares nas je sve redom pojedinačno pozdravio, poželeo nam sreću, pa dodao gas i odlepršao. Izuzev Mađara Tibora, koji je vozio nešto sporije, mi ostali, nas šestoro, vozili smo zajedno prvih nekoliko desetina kilometara, pa nas je Marko ostavio kad smo stali na jednoj pumpi. Nastavljamo nas petorica, a ja od ostalih držim distancu od 10-15-20 metara, nemam iskustva u grupnoj vožnji, pa se tako osećam sigurnije.

Prošli smo Vukovar, približavali se Osijeku, a ja sam sve više zaostajao za četvorkom Josip-Ivan-Silvijo-Dražen. Marko je bio malo ispred njih, a Mađar Tibor bio je negde iza mene. Ares je vozio neku svoju vožnju, mislim da mu je cilj bilo obaranje rekorda staze. Inače, brevet 4CC održava se svake godine, ovo je već četvrti, a pre njega vožena je 3 godine i trka HardCro sa sličnom rutom (isti start, cilj i dve glavne kontrolne tačke).

U Osijeku, svojom greškom, pao sam sa bicikla. Zablejao sam se nešto i, kad sam ponovo pogledao napred, prednji točak samo što nije bio upao u tramvajsku šinu. Nisam mogao da okrenem na levu stranu, bilo je kasno, već sam svojom težinom vukao ka šinama, ali uspeo sam da ga okrenem udesno, prešao preko šine, ali mi je zadnji točak upao...

AVvXsEibim7ipVzFCBUrJhp75LWuQiiedF12TFeYz02LxcPUDu2UgqoHrjhpcfYhGSGLmWk1Qyn7p-Mp94CcoxqWJSGoYBMPQGo2Z0NqKpUSj1gHrelj1acL-y-XADWbpYAJyTLRA_nY8S-8sTcT9Gu9KLyTvwn3wplTnEUBY3GAO318HMJ_GeHPIC5jgrLAhQ=w640-h480

 

*

Ogulio sam koleno, nagnječio rame i dlanove, polomio retrovizor...

- Rana na kolenu pekla je par sati, pa prestala. Dovoljno je bilo samo da je obrišem antiseptik vlažnom maramicom, jer nije bilo krvarenja. Sreća da je bilo tako, inače bilo bi "ćao, đaci", završen brevet na 75. km... sa jednom upotrebljivom nogom ne bih mogao da nastavim...

- Sa jednom rukom ipak da...

- Rame sam baš dobro lupio o asfalt. Prvog dana žigalo je, kasnije prestalo, ali desna ruka bila je neupotrebljiva ili slabo upotrebljiva još dugo. 2-3 dana nisam mogao tokom vožnje da izvadim bidon s vodom (koji ima izlaz na desnu stranu), da uzmem nešto iz džepa na dresu, bilo šta da uradim kad stanem na pauzi... Sve sam morao levom rukom (a nisam levak). Koliko je bila u autu, govori i sledeći detalj: kada bih hteo tokom vožnje da promenim poziciju za šake, da ih prebacim na rogove (ili obratno), nisam mogao da podignem desnu ruku sa volana, već sam prstima onako kao lazio do nove pozicije, ono kao da prsti hodaju... Trećeg, četvrtog, petog dana i tokom povratka kući, polako je ruka počela da se vraća u funkcionalno stanje, ali vrlo sporo. A čak desetak dana nakon povrede, mučio sam se da skinem majicu, na primer, i nisam mogao da spavam na desnom boku.

- Dlanovi su boleli, i to baš oni delovi koji trpe pritisak tokom vožnje. Ali, da nisam nosio rukavice, i na njima bi koža bila odrana. Ovako bolovi su bili podnošljivi i smanjivali su se kako su dani odmicali.

- Ali, kad sam video da mogu da nastavim vožnju, najbesniji sam bio zbog polomljenog retrovizora, koji je meni najkorisniji dodatak na biciklu i navikao sam uvek da ga imam. Dan-dva pogled mi je tokom vožnje stalno leteo ka njemu... ali njega nije bilo na svom mestu (zamišljao sam kako će biti na prometnoj Jadranskoj magistrali ili kroz Crnu Goru u povratku, bez mog zlatnog retrovizora). Kasnije sam se navikao.

*

Dakle nastavljam dalje, na odustajanje ni ne pomišljam, jedino mi je bilo krivo što u nastavku vožnje neću uživati onoliko koliko sam imao nameru, jer mi slede dodatni problemi (život s jednom rukom), uz one koji već slede po samom opisu "posla": nedovoljno spavanje, jednolična ishrana, vrućina, stalno razmišljanje o nabavci hrane i vode, praćenje rute... (a pojaviće se i problemi sa napajanjem telefona, tj. powerbank-a, ali otom potom)

Pre kontrole u Valpovu, na recepciji jednog hotela, sustiže me Marko, koji je očigledno negde usput zastao. Nakon dobijenog pečata, on tu ostaje, ja odmah nastavljam dalje. Kasnije me ponovo sustiže i nudi mi neku tabletu protiv bolova. Rame me zapravo i ne boli dok vozim (samo "kuca"), već jedino kad pokušam da napravim neki pokret rukom, tako da mu zahvaljujem, ali ne uzimam je.

Malo ispred kontole na INA benzinskoj u Virovitici, prestiže me četvorka Dražen-Silvijo-Josip-Ivan. Oni ostaju tamo na pumpi, ja odmah nastavljam. Prolazim kroz grad u kome sam bio vojnik u sezoni 1985-86 i kasnije, nakon "skidanja" iz vojske, nikada ga više nisam posetio. Produžavam, iako me vuče da skrenem u ulicu koja vodi ka nekadašnjoj kasarni JNA, a sada nekoj višoj školi (kako sam video na Googlu)... možda sledeći put...

AVvXsEhrytvQezz2IMD6X8NUEUz01JIFTxowYNzFp0QbyjRLpUovBeGS4o47pSMpoJKzn5Xi9lUHy8NZRhPyZocBkaSkCeLXKcU1hzGN7Uu7cOA5ECSZZe0wP76Mg3GgVgtzqOFBwQniTZAjaDFfv-gHNkM3UWrrwoZDWig4GHtbPSzcam4hW39CR0TFtPGvjA=w640-h480

 

 

AVvXsEgeUXRUHF5RXdIH_AjWETF9X9VqAK6u1sT1nA0u7HMpPjbaVUBaQoQrMOem13aVtGVrTecxX1UYhcw2Kyy-OiHsyyY3UVe6nvV2NoHrRFe4njZcJgBdcqeV6hXuc1o8N5wViptX16df9utMmnzSsEPD-bYPnjYOUEwMBx1GGoiN7TFmgmRENANqz0MvLQ=w640-h480


Vozim dalje, prolazim sledeću (foto) kontrolnu tačku, slikam "Plavu crkvu" u jednom selu, pa nastavljam. Sunce polako zalazi, ponovo me sustiže četvorka Ivan-Josip-Dražen-Silvijo (Marko je negde ispred, Tibor pozadi), stižem na kontrolnu i bag-drop tačku br. 1, najsevernije mesto u Hrvatskoj, Sveti Martin na Muri. Već pada mrak i iz svoje velike plastične kutije (njih nam Kornel duž rute nosi u svom kombiju), uzimam baterije za svetla i punjenje telefona, rukave i nogavice, nešto od hrane, čistim i podmazujem lanac i teram dalje... Ostali su tu u toj "Wine hous Hažić" ostali da odspavaju nekoliko sati, osim Aresa, koji je satima pre nas prošao, i Marka, koji me je ponovo sustigao i prestigao nakon te kontrole. A šta je uradio Tibor, da li je ostao ili produžio, ne znam. Verovatno nije ostao da spava, jer je na sledećoj bag-drop tački, oko 17h narednog dana, stigao samo nekoliko minuta posle mene.


AVvXsEh2FNaBZHTAzdhyI8-8XST5WBF6m_01Cz7srOqm9iIP9dAC-vwOYteKoRwitQpp_lqMCQG9JyCx6OPgiAcPKma1Tpbu4JwAL8shHqKxczXVhInTYG77kW89eSBIoKVhdxtVRqP-FRlvJpyrMEjzpvzJao3XR4mVXaQUb9KQNUoXW56D9bVECwenzY2lZg=w640-h480

Subota, 19.6.2021.

Postoji ono nepisano pravilo da se na važne vožnje ne ide sa netestiranim, nikad isprobanim stvarima (delovima na biciklu, dodacima i sl.), a ja (budala) upravo to sam uradio na ovom brevetu. Napravio sam jednu kutijicu u koju stanu 3 baterije od po 1,5 volt, one najveće, one najdeblje (tip D). Solar Storm svetlo mi radi na powerbank, u kojem se nalaze baterije tipa 18650, one su od 3,7 volti. E sad, ako se obične baterije povežu redno, to ispadne 1,2v+1,2v+1,2v=3,6v. To ako su one punjive. A ove su čak i jače: 1,5vX3=4,5v.

Tako sam ja svetlo prikačio direktno na baterije, a ne preko USB-a. I to radi, to nije problem. Ali na te baterije u kutijici prikačio sam i jedan "prazan" powerbank, znači izvadio sam iz njega te punjive baterije tipa 18650 koje su bile unutra. I po mojoj logici, to je trebalo da funkcioniše. Ako radi sa tim originalnim baterijama, koje su 3,7v, mora i sa ovim alkalnim, koje su prikačene umesto njih, i koje su čak i jače (4,5v) i većeg su kapaciteta...

AVvXsEgu1t0wrlu5mWUi1KHHSeNBJI0UrPOz9ZyPqEzD0SEiWtxqG1kuLlOF_18XW49um2hO1LtBqgm00ct6X3kbCQW-ULYwKSBIBc0KLWq6A-cB4uH1RUBaWWQsgNeB2Q53b1gytBR1RjFXBU-wWVrH5l691JSURHyqmVNC97uO_o0kdGnhueBpvfnGXSTJvg=w640-h480

Ali nije radilo. Zašto, nemam pojma... Kad prikačim telefon da se puni preko tog powerbank-a sa D alkalnim baterijama, zatreperi jedno plavo svetlance, od 4, koliko ih ukupno ima (indikatori, pokazuju koliko je powerbank napunjen), pa se odmah ugasi. Kako su te debele baterije jake, trebalo bi sve 4 lampice da svetle, kao kad je powerbank pun. Ali u praksi nije funkcionisalo kako je trebalo po toj mojoj teoriji... Zašto? Ne znam.

*

I tako... jedini "normalan" powerbank ostao mi je kod Kornela u kombiju, u mom plastičnom boksu. Već sam bio odmakao od kontrolne tačke, prešao neke uspone, nije mi se vraćalo nazad po njega. Stao sam da proverim i "pritegnem" sve te žičice koje sam iskombinovao sa baterijama, svetlom i powerbankom, ali ništa... ne radi mi punjenje telefona.

Nastavio sam da vozim, pa sam opet stao ispod jedne bandere sa jakom sijalicom i ponovo sve proverio. Pa sam onda powerbank zamenio drugim (bio sam toliko mudar da ponesem i rezervni), ali ništa... Zadržao sam se i tu dobrih pola sata. Jedan mladić iz kuće tu u blizini izašao je napolje i pitao me treba li mi pomoć. Ja sam mu rekao u čemu je problem i zamolio ga da mi proda ako može neki svoj powerbank (ako je pun). On je kazao da nema i da je mislio da sam probušio gumu.

Ništa, ode on, a ja počeh da sakupljam razbacane stvarčice i da se spremam za pokret. U tom trenutku prolete neki biciklista putem. Kasno sam ga video i nije me čuo kad sam ga pozvao. A mislim da je to bio jedan kolega sa biciklističkog foruma, koji je iz Varaždina, i koji je došao gore na kontrolnu tačku da nas poseti (i ja sam malo popričao s njim, opisao mi je deonicu do Varaždina). Bilo bi super da me je čuo kad sam ga pozvao, da je stao, i da mi je pozajmio neki svoj powerbank, tu odmah, ako ima, ili nakon što navratimo do njegove kuće u Varaždinu...

Ovako ništa... baterija na 40%, telefon mi treba za navigaciju, nemam čime da ga dopunim, još nije ni ponoć, a sledeći susret sa Kornelom biće tek sutradan u kasnim popodnevnim satima. Vozio sam i razmišljao o mogućim rešenjima:

- Možda da u Karlovcu kupim powerbank, ako uopšte stignem do tog grada.

- Možda da pozovem Kornela i da mu kažem da nekom od kolega da moj powerbank koji je kod njega u kombiju, pa da mi ga on donese. Ali onda bih morao da stanem i čekam satima, jer svi su oni (pretpostavljao sam) ostali gore u Sv. Martinu na Muri da spavaju.

- Možda ujutro, kad svane, da pitam negde u nekoj radnji, kafiću, kući... pojma nemam gde, da ubacim telefon u neku utičnicu na punjenje... ali nisam imao ni punjač, i on je kod Kornela, već samo kabl, pa bih eto morao da tražim da se poslužim i nečijim punjačem...

*

Naravno, pogasio sam sve na telefonu, ostavio uključenu samo lokaciju i aplikaciju OsmAnd, koja radi bez interneta, i u kojoj imam ubačenu rutu breveta i skinutu mapu Hrvatske. Svetlo ekrana na minimumu, pošto je noć (a brinuo sam kako će biti kad svane i kad budem morao da pojačam to svetlo), ekran telefona isključen i samo povremeno ga uključim da bih proverio da li sam na ruti i da li uskoro ima nekih skretanja.

I, za divno čudo, u takvom štedljivom modu, % napunjenosti baterije vrlo sporo se smanjivao tokom noći, pa mi je malo laknulo i počeo sam da verujem da možda mogu čak nekako i da doguram do Kornela i sledeće bag-drop tačke, gde me čeka moj zlatni powerbank, s kojim mogu 2 puta da napunim telefon.

*

Kažu, nikad čovek ne zna zašto je nešto dobro, nešto što možda u prvom trenutku ne izgleda tako. Primer koji ide u prilog tome je i ovo: Uključio sam na startu breveta aplikaciju "Ride with GPS", koja je trebalo da mi snimi celu vožnju, pa bih na kraju breveta imao određene podatke (kilometraža, elevacija, ukupno vreme, efektivno vreme vožnje, prosečna brzina itd.). Međutim, kad sam nakon stotinak km od Iloka proverio aplikaciju, video sam da je zasrala i izvlačila neke prave linije, pa sam je ljutito isključio (po običaju Strava, ili sad RWGPS, zabaguju mi baš na važnim vožnjama, kao što su bile hiljadarka i PBP 2019. ili sad ovaj 4CC). Da je normalno radila i "jela" mi bateriju telefona, % napunjenosti sada bi bio znatno niži, a ja u još većem problemu. Ovako, činilo se da ću se nekako izvući...

*

Prolazim Varaždin, približavam se Zagrebu, obilazim ga, prolazim kroz Sesvete, ruta stalno ide nešto na cik-cak, pa često palim ekran. I u svom tom zamajavanju s telefonom i rutom, zaboravio sam da imam kontrolnu tačku na 420. kilometru. Kad sam se setio, bio sam već na oko 423 km. Šta ću, okrenem se i pratim rutu u kontra smeru. Nakon par kilometara nailazim na benzinsku pumpu, vidim zatvorena i setim se da je Kornel rekao da kad je pumpa zatvorena (a imali smo više kontrolnih tačaka na benzinskim), onda treba samo da napravimo fotografiju: ili selfi sa pumpom, ili da se vide bicikl i pumpa...

AVvXsEizY11snNiPal5nr33azbWTvM0Dvy3IzB1bh5jqhrgeMJAdQeq6d9jy6pY5oa8B3HZb7xxX0nuykoI-9iuBw8Jjz0ts2MAYY3tnWL4p5KXTBcXP635qQVZx7jHxrqvL8AzWSt_NBAc_ljxZB2negBqTuCWsAZAvc-eftfZdzj4FcbDdMWZTo2A8VedBfw=w640-h480

*

Digresija: Kasnije tokom dana, kada sam pogledao svoj karton, video sam da sam zapravo fotografisao pogrešnu pumpu, ova moja bila je "Petrol", a trebalo je da uslikam neku drugu. Zabrinuo sam se da li će mi Kornel priznati tu kontrolnu tačku (ako ne prizna, propada ceo brevet), pa sam mu se, kad smo se popodne videli, zakleo u decu da sam prošao rutom kroz Sesvete, nisam skrenuo sa nje nigde (a ruta je valjda i najkraći put prema Karlovcu), a on je rekao da je video (na sajtu za praćenje) da sam prošao i da nema problema...

*

Svanulo je, prolazim kroz razna sela, prelazim neke uspone, kad je počelo radno vreme navraćam u jedan seoski dućan i kupujem hranu za nastupajući dan: hleb, jogurt, sir za mazanje, topljeni sir (tzv. Zdenka), Koktu i pojma nemam šta još, zaboravio sam (sigurno i nešto slatko i slano)... Doručkujem na brzaka, pa nastavljam.

U 7:04 proveravam kilometražu: za tačno 24 sata od starta, prešao sam 503 km, što i nije nešto, s obzirom na to da smo prvih 350 km, a dobar deo i kasnije, vozili po ravnici. Imao sam i bolje rezultate od ovoga na 24 časa, recimo 566 km prošle godine na 600 km brevetu. Ali tada sam imao samo oko 90 minuta ukupnog stajanja, a sad se nakupilo oko 4 sata.

Prolazim Karlovac, pa se čekiram na INA benzinskoj pumpi u mestu Duga Resa.

I onda kreću usponi, Gorski Kotar, je l' te. Meni potpuno nepoznat kraj. Znam ga jedino po seriji "Kapelski kresovi": Dimnjačar, Jastreb, Kritičar, onaj profesor, 'talijani okupatori, put "Lujzijana", Delnice itd. 

Usponi, vrućina, usponi, vrućina... treba biti oprezan i ne ostati bez vode, naročito mi koji ne poznajemo teren, a ne smemo da držimo uključen telefon sa mapom da bismo videli da li uskoro nailazimo na neko selo ili ne. Subota je, motorciklisti piče prema Rijeci, prema moru, baš ih ima mnogo...

Pravim jednu veću pauzu, od 20-ak minuta da bih očistio i podmazao lanac na biciklu, jeo 'lebac i dokrajčio čajnu "Zlatiborac", koju vučem još iz Bačke Palanke. I tada jedini put tokom breveta skidam patike (i čarape). Znači kasnije, sve do cilja, nisam više nikad skinuo patike, čak ni dok sam spavao (osim u Istri, ali samo na par sekundi, kad sam tokom noći navlačio/skidao nogavice).

Dok pauziram, pretiče me Marko (opet sam ga usput prošao negde, a nisam ga video), pita me kako sam, kako rame... Preticali smo jedan drugoga još par puta narednih dana (dok jedan od nas dvojice spava), ali više se nismo videli, sve do večere na cilju, u Molunatu.

Tu u Gorskom Kotaru trošim svoja 4-5 gela koja sam poneo iz Grčke. Pa kad ću ako neću sad, sad su teške muke... Jesu skupi ti gelovi, ali i pomažu, što jes'-jes'.

*

Prolazim Delnice, grad(ić) na najvećoj nadmorskoj visini u Hrvatskoj, kako piše na jednoj tabli kraj puta. Zovem Kornela i pitam ga da li će možda biti malo ranije na bag-drop tački, jer smo po programu imali svakodnevni termin od 18h do 24h za korišćenje te pogodnosti da možemo nešto od svojih stvari da uzmemo ili ostavimo u njegovom kombiju. Jedva ga čujem od buke, ali kapiram da će biti tamo. Ipak stajem da jedem, da bih izgubio nešto vremena, da ne bih stigao prerano.

Sledi veliki spust i oko 17h nailazim na Kornela i njegov kombi. Dok menjam dres, uzimam powerbank (konačno sam ga se dokopao) i nove baterije, eto ga i Tibor. Baš me iznenadio, mislio sam da je dosta zaostao, ali izgleda da ni on nije spavao celu noć. I on menja dres, uzima-ostavlja neke svoje stvarčice i krećemo dalje zajedno. Super, mislio sam... zajedno ćemo u Istru. Ali ne, on je već rezervisao sobu u mestu Matulji, pa smo se nakon čekiranja na INA benzinskoj u tom mestu razdvojili... Inače, on mi je tu pomogao, znao je da treba da se spustimo niže do te kontrolne tačke (pumpe), pa da se ponovo vratimo gore u Matulje i nastavimo dalje po ruti. Kornel je to verovatno rekao na sastanku, veče pre starta, ali za mene bilo je previše informacija na tom brifingu, previše podataka, imena mesta koja mi ništa ne znače itd, tako da sam istog momenta sve zaboravio. Mislio sam "imam rutu, sledim rutu, pazim na kontrolne tačke i nema tu šta..." Ali eto, samo zahvaljujući Tiboru, nisam ponovo zabrljao, kao u Sesvetama.

Pošto je i narednog dana Kornelov bag-drop servis trebalo da ima "radno vreme" 18-24h, nisam bio rad sutradan ponovo da ga zezam (da malo ranije otvori "šalter"), jer sam mislio da ću opet stići pre 18h do njega, pa sam iz svog boksa uzeo 2 kompleta baterija za rasvetu (znači 6 komada onih debelih), tako da narednog dana ne bih ni morao da koristim bag-drop uslugu. Mislio sam da jedan komplet sakrijem usput, negde u nekom grmlju na ulasku u Istru i da ga pokupim u povratku. Ali mrzelo me, pa sam tako, kao mazga, tih 6 baterija (koje su teške možda oko 1 kg) prošetao po brdovitoj Istri: tamo, pa 'vamo, ukupno više od 200 km... A nijedan komplet, od ta dva nova, zapravo nije mi ni bio potreban, jer je ispostavilo da sa 3 debele baterije, tj. jednim kompletom, mogu da izguram 2 noći, a tek polovinom treće noći svetlo mi oslabi, pa nije loše da se zamene baterije (u nuždi, mogle bi i tu treću noć da izguraju). Ali, eto... tako je to kad na vožnju kreneš sa neisprobanim novitetima.

*

Znači Tibor odlazi na spavanje, a ja nastavljam dalje. Ove godine ne ide se (zbog radova na putu) u Istru preko čuvene planine Učka, a baš sam želeo da se uhvatim u koštac s njom i proverim da li je ta Učka baš tolika kUčka, strah i trepet za bicikliste... Ide se zaobilaznim putem: nešto manje uspona, ali 25 km viška (ukupno, u oba smera).

AVvXsEjOy_fRsEjaA9iHZWctNTWyFwPmJGrOGqvhW-z3DrGv5o8_BuwtLLfV_r2zwRjOmxYPlaYWtQs13YpFOCXnAAfuXMTxL3jnsYwN1j15Z_OlpBzcR75qwGWaGRf8HDS6Rrx2LzP7wirdy80NnJ47A6XDhZij8RumCTA8O_ppm_fmC-dBT7SH_HGZDDNoDA=w640-h514
ovako izgleda online praćenje naših pozicija

*

Navraćam u jednu kuću, razgovaram sa domaćinom koji je u gipsu, igrao čovek fudbal prvi put nakon 20 godina, pa polomio nogu. Negova majka puni mi zalihe vode, dok ja s njim pričam desetak minuta, o svemu i svačemu, onako kao da smo stari znanci... Pozdravljam ih, zakazujem im ponovni susret za sledeću godinu u isto vreme (da, već sam siguran da ovaj brevet želim da vozim svake godine) i odlazim u noć...

Put je u prilično lošem stanju, na spustovima moram da kočim više nego što bih da je dan. Divljina, zveri pretrčavaju put ili šuškaju negde sa strane u grmlju. Pomislio sam da, ako niko ne zna gde je tačno predeo za koji se može reći da je "na kraju sveta", onda makar Hrvati mogu biti sigurni da je ovaj severni deo Istre "na kraju Hrvatske": tako blizu civilizacije, a takva divlja divljina.

 

AVvXsEhSLIw6KBWGCzNK4eCAzt8UsP30XaXCZF_vFfWmjTomsh-8bCaGeGWWS9HzH74iNDI4tkrHM6ZL4Jv-DTrLcpmCLFRYfYlvK3Ajs2o8reCSCpZSS7OxdgIPImShAZZQB6ghnmGQm7QN5Yhc1M0rcaif1DgIhCsqkkTDiNM4c5vgt70uK_cHNJdP43e4QA=w640-h480
foto sa povratka (u odlasku je bio mrak)

 

*

Pošto sam se predveče dokopao svog powerbank-a, i pošto mi je plan bio da na drugoj glavnoj kontrolnoj tački, Savudrija - najzapadnije mesto u Hrvatskoj, konačno napravim pauzu, gde bi se, dok ja spavam, dopunili i telefon i taj powebank, tokom vožnje po Istri uključio sam internet, slušao Naxi radio (ex-YU muzika), češće palio ekran na telefonu... U Savudriji je kontrola bila na recepciji jednog kampinga, pa sam nameravao kod njih da prenoćim, u nekoj kamp kućici ili šta već imaju...

Na sajtu Blackblox vidim da je Marko negde ispred mene, a da se Ares vraća iz Savudrije i da ćemo se uskoro sresti. I sreli smo se usred te divljine, u mrklom mraku, pričali 15-20 minuta o raznim stvarima: njegovom učešću na RAAM-u, ishrani... Reče da je imao problema sa stomakom, pa je zato usporio, napravio pauzu (inače prvog dana ni brzi voz mu nije bio ravan). Interesantan čovek taj Ares, osim toga što je jedan od najboljih ultrabiciklista u Hrvatskoj (možda i najbolji?), a i šire... Pitao sam ga zašto ne vozi TCR trku, jer bi 'ladno mogao i da pobedi na njoj, a on mi reče da mu se ne vozi kroz neke "indijanske" države. Verovatno da me ne uvredi, nije baš imenovao Srbiju, već neke druge zemlje, a ja sam pokušao da ga razuverim, da nije opasno voziti kroz njih. Sad, da li sam uspeo tako na brzinu... ne verujem.

*

Zanimljivost: u jednom momentu put ulazi na teritoriju države Slovenije. Postoji ogromna gvozdena kapija na ulazu, put je u nastavku ograđen sa obe strane visokom žičanom ogradom, nakon par stotina metara dolazi se do graničnog prelaza i, ko hoće, može da skrene ka njemu i da uđe u "Deželu", a ja sledim rutu i nastavljam istim putem, koji savija ulevo i, opet nakon par stotina metara, vraća se u Hrvatsku (opet kroz ogromnu gvozdenu kapiju). Znači Slovenci bi teoretski mogli u svakom trenutku da zatvore te dve kapije, praktično da preseku put i onemoguće protok saobraćaja kroz taj deo severne Istre.

AVvXsEiRns6wuxrxN6-shpdL53y7m2tg0uNNFrPTGITwolXml9aC05Yapi4dKjVT52kWNCHP-hFh1--Znr88fKb6MprurOMKr6T6SSTS5xZTs_h1ZAbDWux50c-Z4fCQ5oA-ucE8tnwFUUXqMdL6WbUnUHKTgF0q9iITS0yZb0BYK_xB_Lisaeqs2HqMs1x_Sg=w640-h506

AVvXsEihrbi-mC7ULv-uySPNwgEpTJgi8-0olSpQpqWWb6X6jmdxNChyu8-KXDEZ3vx3iynDUDDHZEvCbqAxf0dHi5CdDUESCKPXQ9fTClEL_rf39h3hzZgZMrZ1WZB6yHzyji_x4fdKyQQy8hSqlpsKW4McRY4AgK_RV8uQbvKKMnaVj3s9Y_LV5CrwW_mXpA=w480-h640

*

Završavam sa penjanjem, počinje spust. Vidim dole sve crno i, onako brljiv od nespavanja, zaključim da je to more. Poneko svetlo u tom crnilu - mislim to su ribarski brodovi. Neko mesto dole, neka varoš, pa valjda je to ta Savudrija... Znači stigao sam, sad ću konačno da spavam, vozio sam bez prekida dva dana i jednu celu noć, ovo mi je već druga noć u sedlu...

Spust je strašan (u šta ću se uveriti i u povratku, kada će mi to biti uspon) i moram mnogo da kočim, pa shvatam da su mi kočnice već prosvirale, trebalo je pre breveta da zamenim pločice (pakne), a možda i rotore (diskove). Spuštam se konačno dole, ali mora ni od korova... Proveravam kilometražu: pa da, ima još 40-ak km do Savudrije. Ovo ovde je Buzet. Prohladno je, stavljam rukave i nogavice, pa nastavljam. Put je odličan, ravnica je, za divno čudo, što me potpuno iznenađuje, al' ne bunim se i pičim tri'es' na sat...

AVvXsEinPMocMUz4m_eNK6Xlh8H1pZ7gOTa02RybSFj75GnJ0Kc5olNEm9Bs6fhgTfAcMSqK8unfB2KblYd_p0b7f-y2LsVLABQozYss1rUjy6uD3TfQahf2qO8t2mbnvdY42W6EqkdXMtDRuvZZNaFl3og40AGjBShabfNcdmDIpmFWmdA3P_MqDxT_IyPQ1g=w640-h480
taj predeo, ali danju

Nikako da stignem, nigde mora. Kakva je ova Istra, gde to more? Skrećem sa glavnog druma, pa preko nekih sela gore-dole, gore-dole... i eto ga Umag. Ali do Savudrije i toplog kreveta ima još ogromnih 7 km, koji nikako da prođu.

Ok, na kraju stižem u Savudriju, nešto posle 02h.

43 sati nakon starta.

Bez spavanja.

2 pauze od po pola sata (problemi sa powerbank-om), 2-3 pauze od po 20-ak minuta i mnoštvo kratkih, u trajanju od nekoliko do 5-10 minuta.


Nedelja, 20.6.2021.

Nalazim Kamp u Savudriji, lupam na vrata recepcije, izlazi mladić koji tu radi, za njim i čovek iz obezbeđenja.

- Dobro veče, evo karton...
- Molim?

- Karton za pečat.
- Izvinite, šta tačno želite?

- Pa pečat u karton, zar ovo nije "ček point"?
- Gospodine, možete li mi objasniti o čemu se tačno radi?

I ja mu tu sad kao objašnjavam da je svake godine kod njih na recepciji kontrolna tačka breveta, udaraju nam pečate u kartone, ovo-ono... Pre mene dvojica su već prošla, već do jutra će možda još 4-5 njih. Dečko poziva telefonom koleginicu (koja je valjda radila smenu pre njega), ona mu daje instrukcije, tako da dobijam taj drljavi pečat i pitam ga za spavanje, kad ono... neeemaaa... Kaže mi da nemaju ništa, mogu eventualno tu na klupici da prespavam, ali da mogu da pitam u drugim kampovima. 

I ništa, krenem ja nazad ka Umagu u potrazi za krevetom. Nalazim neke kampove, međutim nikoga na recepciji, već je oko 02:30, a onda ulazim da pitam na recepciji jednog objekta (rečeno mi je posle da imaju i kamp i sobe), tražim bilo šta, samo da ima krevet, jedino da nije skupo, jer bih ostao samo 4-5 sati. Čovek gleda u one svoje knjige i kaže: "najjeftinije što imam staje sto trideset..."
"Uh, dobro je" - pomislim u tom trenutku, jer znam da 150 kuna je 20€.
"...sto trideset i jedan euro", reče.
- A ne, to mi je preskupo...
On krene da izusti nešto, kao da spusti malo cenu, ali ja sam ga prekinuo sa "i da je polovina od toga, opet mi je skupo".

(Marko je noćenje platio 600 kuna, reče u Molunatu na večeri)
[600 kuna = 80 €]

*

Vidim ja da nema ništa od spavanja, vratim se u Umag, makar da nađem nešto za klopu. Pitam neke momke za info, a oni mi kažu da je sve zatvoreno.
- Umag, turističko mesto, počelo leto, subota veče (ok već je nedelja)?
- Nema ništa sigurno - odgovaraju - jedino benzinska pumpa radi u ovo doba noći.
Zapričam se ja tu usput s njima, o svemu i svačemu (između ostalog dao sam im svoje objašnjenje o tome zašto Vučič dobija izbore u Srbiji), pa na kraju oni odoše da spavaju, a ja da se provozam po gradu i da proverim da li je stvarno baš sve zatvoreno. I jeste, bilo je, pa na kraju tražim i nalazim tu drljavu Crodux benzinsku pumpu. Međutim, nije bila toliko drljava, imali su u frižideru i hladne sendviče, tako da sam u nastavku breveta još par puta birao baš te Crodux pumpe za "šoping", mislio sam da jedino oni imaju 'ladne sendviče. Kasnije sam ih, ipak, i na jednoj INA pumpi, na izlazu iz Dubrovnika, našao u frižideru.

*

Smazao sam dva sendviča i šta ću jadan, krenem nazad (tj. nastavim brevet). Izgubio sam više od 2 sata, a nit' sam vozio, nit' sam spavao. Počinje polako da sviće, polu-dan, polu-noć. A ja sam pola čovek - pola zombi i tražim mesto gde bih na miru mogao da se ispružim i komiram se...
Vozim lagano i gledam usput napuštene kuće, nedovršene kuće u izgradnji (naredni dan je nedelja, pa kontam da se radnici neće pojaviti u rano jutro), bilo šta gde bih mogao da se ubacim i odspavam nekoliko sati.
Na 5-6 km od Umaga, na ulazu u jedno selo, nalazim zanimljivu livadicu i šumarak i odlučujem tamo da prilegnem. Odmotavam aluminijumsku foliju, prostirem je dole, obaram bicikl na levu stranu (nema retrovizora da mi pravi problem) [desna strana bicikla ne dolazi u obzir, sa te strane su lanac i menjači], ne skidam telefon sa držača i ne vadim novac i dokumenta iz torbice na ramu, ali odozgo preko torbice stavljam kacigu, pa zatim još neke stvari i na vrhu napolitanke i kroasan. Glava tu pored kacige, s nadom da ću uspeti da čujem ako neko pokuša da me pokrade dok spavam. Mrtav sam čovek. Već je svanulo, bilo je oko 5 sati, znači nisam oka sklopio 47 sati nakon buđenja u Iloku, dva dana ranije, a prepedalirao sam 784 kilometara, što mi postaje novi rekord u besprekidnoj vožnji, znači bez spavanja i dužih pauza (najduža oko 30-ak minuta).

Da mi je ova sad pamet, ostao bih u Savudriji i prespavao ili na tim klupicama u kampu, ili na plaži, na nekoj plastičnoj ležaljci. I već oko 6 sati nastavio bih vožnju. A ovako sam leg'o tek oko 5 i probudio se (sav slomljen od neudobnog spavanja) oko pola deset.

Negde u neko doba... ne noći, već jutra, usred spavanja, verovatno od šuškanja kesice kroasana, koji je bio na vrhu sekjuriti "piramide", zajedno sa napolitankama, probudim se. Otvorim oči i ugledam nekog raščupanog bradatog lika u narandžastoj majici (ili možda čizmama te boje, tako mi se sad nešto "javlja", nisam siguran šta je tačno od te dve stvari bilo narandžasto), nekog lokalnog seoskog klošara. Na Rasputina ili Vuka Draškovića taj lik je podsećao brljivog pospanog biciklistu. Izvinjavam mu se ako sam pogrešio u proceni, ali mislim da je pokušao da mi uzme kroasan, mada ne mogu 100% da budem siguran u to. Rekao je nešto u fazonu da je hteo da vidi da li sam dobro, a ja sam mu odgovorio "legao sam da odmorim, nisam spavao celu prošlu noć".
A smešno je to što sam mu pričao na grčkom jeziku. Eto, mozak se malo spetljao, mada je pogodio da sam negde u nekoj drugoj državi, u inostranstvu. Ali pogrešio je još nešto: nisam spavao 2 poslednje noći, ne samo jednu.

*

Dakle budim se oko 9:30 i dok sam, pre polaska, čistio i podmazivao lanac, zove me Kornel i pita me da li je sve OK, jer vidi na sajtu da se već satima ne krećem, pa da možda tracker nešto ne zeza (kao što je, na primer, Josipov zabagovao negde u Gorskom Kotaru). Ja mu odgovaram da je sve u redu i da upravo polazim. A u sebi mislim "pa, brate, i mi Cigani imamo dušu", što se ono kaže, "nakon 2 dana motanja, red je da i ja i moj tracker malo odmorimo". Pita me on još i da li idem prema Savudriji (spavao čovek i nije pratio moje noćno švrljanje po Umagu i okolini), ja odgovaram da ne, već se vraćam prema Buzetu.

Sinoć mi se put od Buzeta do Umaga i Savudrije strašno odužio, jer jedva sam čekao da stignem i legnem, a sad mi se, uprkos kontra vetru, isti taj put učinio znatno kraćim. Srećem usput najpre Dražena i Silvija (popričamo malo na brzaka), a zatim i Ivana i Josipa, koji idu ka Savudriji. Ivan me pitao kako mi je rame, da li me još boli, a ja mu odgovario da ne boli više (ruka je ostala neupotrebljiva, ali bol jeste prestala), sada me boli kuk, zato što sam 4 i po sata spavao na tvrdom na istoj (levoj) strani.

Marko je, rekosmo već, takođe spavao negde u Savudriji ili Umagu, pre mene stigao, pre mene nastavio put ujutro (nisam ga više video do cilja), a Tibor je prošao putem prema Savudriji dok sam ja spavao tamo u žbunju, međutim pre nego što je okrenuo nazad, ja sam se probudio i nastavio vožnju.

*

Stižem u Buzet, svraćam u supermarket. Zamolio sam starije društvo u kafiću pored ulaza da mi pripaze bicikl i na tenane obavio jutarnju kupovinu (mada je već bilo podne). Svašta sam nakupovao, klopu za ceo dan, kao da me nakon Buzeta ne čeka strašan uspon uz koji treba da vučem svu tu hranu. Ali ja sam poznata mazga, ne marim mnogo za težinu bicikla i prtljaga...

A uspon na početku jeste bio opasan, pa sam kilometar-dva gurao bicikl uzbrdo. Nije da nisam mogao da vozim (makar i na cik-cak), nego sam računao da nije loše da malo odmorim mišiće koji se koriste dok se motaju pedale, jer se prilikom hodanja koriste neki drugi... A ionako između 5 km/h i 8 km/h ne postoji neka velika razlika.

Svratio sam u jednu kuću, uzeo vodu, popričao sa gazdaricom, kako je već red...

Sinoćni spust ka Buzetu izgleda da me je neopravdano preplašio, jer sam se iznenadio kako sam se brzo (i lako) popeo uz veliko brdo, odakle su tog dana kerefeke izvodili oni... kako rekoše da se zovu (i sa nekima od njih, onima koji su već aterirali, razmenio sam reč-dve, kad sam naišao na njihovo zborno mesto, dok sam gurao bajs uzbrdo)... zaboravio sam ime tog (nazovi) sporta. Ali to je onaj kao veliki zmaj, koji ima i sedište u kome čovek sedi, imaju motor (i "ventilator"), popnu se ljudi gore na brdo, pa onda "skoče" i onda tako s tim motornim zmajem lete, lete, lete...

*

Ulazim još jedanput, na kratko, na teritoriju Slovenije, prolazim kroz selo Brest, pa pored kuće fudbalera u gipsu (ne beše nikoga u dvorištu, inače bih opet svratio po vodu), a u jednom momentu sustiže me Tibor (uplaši me, nema mi retrovizora, pa ga nisam "usnimio" još izdaleka), ali nakon par minuta staje da bi pojeo nešto, i sledeći put vidimo se tek narednog dana.

AVvXsEguMO0_s5pnD1J8MNdw3LQYTg4zg_xyLXKTNyy3t1pcenEH9wNtRHMyjPYy9YvTFZR1oTSCFTjFwrMvPMCMMyabejlQQLAE_hbLFgTxXc1E8xrm8ZMaad9EdwEGlesvpzluA1eaT5t4wSuUD4Y4bq4ll92pk45H8-HtbOqFWzDLY0DiZNVtuJvzbPiWkw=w640-h480

Nakon što u Savudriji i Umagu, osim spavanja u krevetu, nije bilo ništa ni od punjenja powerbanka, koji se u međuvremenu ispraznio, ponovo sam se prebacio u štedljivi mod. Telefon jeste bio skoro pun, ali ko zna da li ću se naredne noći dokopati neke sobe sa strujom ili opet neću, tako da za svaki slučaj nema više slušanja Naxi radija i nema prečestog gledanja u mapu. A onome ko ne gleda prečesto u mapu, lako se desi da promaši skretanje kod mesta Zvoneće. I to baš na spustu. Pa posle mora bambadava da se penje nazad. Ali, na sreću, samo kilometar-dva. Dobro da mu se predeo učinio nepoznatim (ne seća se da je juče prošao tuda), pa je stao da proveri na telefonu.

*

Na spustu kroz divljinu na delu rute Zvoneće-Matulji, dodatno trošim svoje već prosvirale kočnice, pa sam u jednom momentu morao da napravim pauzu od 5-6 minuta, da bi se diskovi ohladili.

Konačno izlazim na magistralu, vozim prema Rijeci, zastajem kod stadiona Kantrida, koji je na vrlo neobičnoj lokaciji i odozgo sa puta pogled na teren je kao iz drona ili iz helikoptera. Treneri treba da se popnu gore i da posmatraju meč odozgo, jer mogu odlično da se vide formacije i kretanje fudbalera.

AVvXsEi8SC0AcUmHxAWyebowopWrLjJE0QhJ3tAdryzLZ8brCIImPxy1KGXN3gKJ8EVj2kQE9N9ztbM_yhk6i2jbgyQRJSwq0qt_5Vz6XLnbKxCg0ULpTf-RweUPnio5EHfvaP1VqJ8_hlPnfPqmCnBNNLIcLyMZwOiNTZsmHwxfOD0e1-JyQ6qJL3RmGIc1VA=w640-h480
foto ne dočarava najbolje, uživo je utisak skroz drugačiji
*

Negde posle Rijeke, sustiže me auto u kome je Josip, najmlađi učesnik ovog breveta, koji je odustao zbog problema sa kolenima. Vozi ga buduća supruga, a on mi kroz otvoren prozor želi sreću u nastavku breveta. Bilo mi je žao zbog njegovog odustajanja, hteo sam da svi stignemo na cilj.

*

Kao i obično, u kasno popodne i sumrak najlakše mi pada motanje, pa tako pičim prema Senju, ne baš brzinom svetlosti, ali skoro...

Stajem na jednoj benzinskoj pumpi da potražim vodu. Vidim neku česmu napolju, ali bila mi je sumnjivog izgleda, kontao sam da je možda služila da kamperi na njoj popunjavaju svoje zalihe. Pitam radnicu sa pumpe da li je voda sa te česme za piće ili nije, a ona će: "Ne znam, probaj..." Taj njen odgovor čuo je i vozač jednog auta, koji je tu u blizini dopumpavao svoje gume, pa smo zajedno ismevali tu njenu mudrost. Kao, da probam vodu sa te česme, pa ako mi ne bude ništa, to će značiti da je dobra za piće... 

*

Benzinska stanica INA, sledeća kontrolna tačka. Dobijam pečat, kupujem nešto hrane i pića, pričam sa radnicima, koji upravo vrše smenu (22 sata je). Ovi koji su tek stigli na posao pričaju mi o Aresu koji je tu prošao tog jutra oko 04h ("samo" 18 sati pre mene), a ja ih uveravam da je on svojevrsni luĐak, koji je, između ostalog, vozio i RAAM trku od Pacifika do Atlantika itd.

*

Kad parkiram bajs da bih ušao u neku radnju ili benzinsku, u ovom slučaju, pošto nemam čime da zaključam svog dvotočkaša, kad stanem ja opustim sajle na menjačima, pa ako bi neko eventualno pokušao da skoči na bicikl i odveze ga, malo bi ga spetljalo i usporilo to iznenadno padanje lanca sa većih na manje "zupčanike" (i napred, i pozadi). Ali ko drugome jamu kopa... 
Dok završavam ćaskanje sa radnikom pumpe, u tom trenutku on mi prepričava jutarnji razgovor sa Aresom i kako je on kupio neke napitke tu kod njih, ja sedam na bajs da bih krenuo, jedem kroasan koji držim u desnoj ruci, a samo levom držim upravljač. Nagazim pedale, lanac spadne... i ja, sa 0 km/h, preko bicikla padnem i udarim o asfalt baš levim kolenom, baš na mestu koje sam odrao prilikom pada u Osijeku.
"Aaaaahhhh...!!!" - počnem da kukam -  "gde baš na to isto mesto..." 
Onaj radnik pritrčava da mi pomogne da ustanem i komentariše: "nećeš ti daleko stići" (zna da motam već 3 dana uz minimalan odmor i spavanje). Ja stenjem i ne odgovaram mu... On ponavlja to isto da neću daleko stići, a ja mislim u sebi: "aj ne jedi govna kad ne znaš zašto sam pao... a pao sam zbog tebe, zamajavaš me tu, pa sam zaboravio na menjače..."

*

Zove me Kornel, kaže mi da sam upravo prošao kraj njega (današnja bag drop tačka), ali odgovaram mu da mi ništa ne treba i da pičim dalje.

*

Vođen iskustvom sa breveta Pariz-Brest-Pariz 2019, gde sam prvu i treću noć probdeo na biciklu, a samo drugu "spavao" (što na patosu, što u sedećem položaju, sa kacigom na stolu kao zamenom za jastuk), računao sam da, pošto sam na Istri dremnuo 4 i po sata, kao i prve, i tokom ove treće noći, mogu sasvim da preskočim spavanje. Osećao sam se odmorno i dobro (ako izuzmemo obnovu oderotine na kolenu), pa sam nastavio vožnju. Ivan mi je posle pričao da je na Blackblox sajtu video da su svi ostali da spavaju u Senju, samo smo nas dvojica vozili te noći (saborac Josip bio mu je u međuvremenu odustao), i da je pokušavao da me "ulovi".

Kornel mi je na večeri u Molunatu, na cilju, rekao da je ta deonica posle Senja vrlo lepa i da je šteta što sam je prošao po mraku. I zaista, nema naseljenih mesta, nema ničega, samo brda i more, i ostrva sa desne strane, sigurno je fino voziti tu po danu, ali sada kad razmislim, ja sam tokom celog breveta najviše uživao u vožnji upravo na tim usponima, u tih prvih sat-dva nakon Senja. Saobraćaj slab, skoro nikakav. Mesečina jaka, Mesec skoro pun. Vozim sporo, nema strujanja vazduha oko ušiju, dakle potpuna tišina. I onda još isključim svetla i vozim po mesečini... Pa onda, kad uđem u tunel, derem se, dozivam svoje... 

Ali pitam se sad samo nešto: da je bio dan, sunčan i topao dan... sa kolikom zalihom vode bih ja krenuo na taj dugačak uspon, pošto nisam imao pojma kolika je to pustoš, bez igde ičega?

*

Lepo beše to uživanje, al' ne potraja celu noć. Oko 1-2 sata ujutro poče da mi se spava. Šta ću... kao i u Istri, počnem da osmatram okolinu, svraćam u selo Cesarica, pokušavam da nađem zgodno mesto za spavanje. Ne nalazim ništa, pa nastavljam dalje, jer vidim na mapi da uskoro stižem u Karlobag, pa računam da bih tamo mogao da se smestim negde na 2-3 sata. Mogao bih bilo gde pored druma da prilegnem, znam. I ne plašim se ljudi, ali plašim se zmija. Jer predeo je takav (kamenjar) da ih sigurno ima. Zato gledam da izbegnem spavanje "u prirodi".
Stižem u Karlobag, koji je mnogi manji nego što sam mislio da jeste, ali opet nadao sam se da ću uspeti da pronađem negde vodu, pre svega. A takođe i mesto za spavanje. Ideja mi je bila da nađem neki kafić i da legnem na njihove stolice (ako imaju i sunđere, super). Špartao sam Karlobagom gore-dole, gore-dole, ništa zgodno nisam našao, pa sam se ljutito vratio na magistralu i nastavio da vozim dalje prema jugu...

Posle nekoliko km, shvatim da sam zaboravio da dopunim zalihe vode, koje su mi već na izmaku. Vraćanje u Karlobag nije dolazilo u obzir, nastavljam i uskoro nailazim na jednan saobraćajni znak, obaveštenje da u narednih 17 km sledi velika serija krivina, pa kaže, kao, deonica je zahtevna za motorcikliste. Tu sam se malo uplašio, jer 17 km može da znači 45 minuta ili čak i jedan sat vožnje, ako ima uspona. Gledam mapu... auuu, stvarno ima gomila tih uvala, malih zaliva, a nigde sela. Nagrabusio sam. Pijem poslednje kapi vode i nadam se čudu...

*

Već se bliži jutro, pa kamioni raznosači robe polako počinju da se pojavljuju na magistrali. Odlučim da zaustavim jedan od njih. Čovek stane, a ja ga pitam da li ima nekog seoceta ili barem kuća u blizini. On reče da ima nekog sela, tu na 2 kilometra. Odmah da kažem da nije bilo 2, već 10 km. Poznato je koliko ljudi znaju da pogreše u proceni, kad ih pitaš o udaljenosti nečega, nije ovaj bio ni prvi, niti će biti poslednji. Teram dalje, međutim, pre tog sela, nailazim na jednu kuću pored puta. Onako, iz čista mira, jedna jedina kuća, sama. A napolju u avliji - baba. Šta je tražila u dvorištu u sred noći (bilo je oko 03h), pojma nemam, ali stao sam i pitao je da li ima neku česmu, da uzmem malo vode. I pošto ona nije kao iz topa odgovorila potvrdno, ja sam očajnički dodao "MOLIM VAS". Samo da se babac ne uplaši od mene, pomislio sam, pa da zbriše nazad u kuću.

- Ko će ovde da ti da česmu - reče.
To sigurno znači da nema vodovoda, mudro sam zaključio ja, a baba je rekla da sačekam, doneće mi vodu iz kuće. I eto je, vraća se, donosi petolitarski balon, koji nikad u životu nije oprala, smeo bih da se kladim. Ali koga sad briga za higijenu, kad se radi o preživljavanju... Držim flašu od Rosa vode, ona u nju presipa iz svog balona, a dok sipa, žali mi se kako nema dovoljno vode, tako da ja, iako mi flaša još nije bila sasvim puna, kažem kao "pa dobro, dosta mi je, ostavite i za vas". Ona odgovori da ima unutra u kući još dovoljno, napuni mi je celu, ali meni je ipak bilo neprijatno da joj tražim da mi napuni i ½ litarsku flašicu od Kokte... (na ovom brevetu ne koristim klasične biciklističke bidone)
Pitam je da li ima nekog sela u blizini (onih kamiondžijinih 2 km odavno je prošlo), ona reče da ima... ali ono, celo selo 2 kuće - kaže - Međutim, na 30 km odatle je Starigrad, veliko mesto.

*

Oprostim se od babe i nastavim dalje. Vodu smo rešili, imam ceo litar, ali spava mi se... Vozim dalje i nailazim na jednu uvalu koja ima i plažu, i restoran gore pored puta (restoran "Jure", koliko sad vidim na mapi). Na plaži ima i klupica, onih običnih, kao u parku, a tu su i plastične ležaljke. Već je počelo da sviće, ribari se već uzmuvali, rešim tu da stanem i odmorim dušu, pre nego što jutarnje Sunce izviri iza brda i kokne me u glavu... Hteo sam da spavam na plastičnoj ležaljci, ali onako hendikepiran, s neupotrebljivom desnom rukom, nisam uspeo da je oborim (naslon je bio podignut), pa sam legao na drvenu klupu. Pre nego što sam zaspao, ulovio sam pogled jednog radoznalog ribara, koji mi je poželeo dobro jutro, a ja sam mu odgovorio sa "laku noć" i okrenuo se na drugu stranu, tj. na jednu jedinu - levu.
Pasoš i pare kod mene ispod dresa, jedino je telefon ostao na biciklu, ali računao sam, pošto sad nema kroasana, mala je verovatnoća da me seoski klošar sa narandžastom majicom ili čizmama pronađe i ovde...
 
 
 


Komentari (14)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

tess1 tess1 11:31 23.01.2022

3,47 km do

Pre nego što sam zaspao, ulovio sam pogled jednog radoznalog ribara, koji mi je poželeo dobro jutro, a ja sam mu odgovorio sa "laku noć"

Bogami ste - gledajući ovu vašu kartu - štono kažu u širokom luku obišli Bosnu. Pametno. :)

A ja sinoć počela čitati Omer-pašu Latasa, prvo poglavlje telali najavljuju njegov dolazak u Sarajevo, i piše Andrić Ivo, telalskom pozivu se odazvali, kako to biva, i ko je morao i ko nije. Jedne je natjerala nužda, druge strah, a treće među kojima se nađoh "svemoćno i ludo ljudsko ljubopitstvo". Eto šta je život, da bih razumjela danas mentalitet raje čitam vječnog Andrića od prije 200 god - pohitam u knjigu sa siromasima, besposlenjacima i djecom dočekati Omerpašu bivšeg Ličanina "sa vještinom školovanog oficira, poturica i karijerista, sa revnošću najamnika i bezobzirnošću nevjernika i tuđina" - dok nas drugi obilaze u širokom luku, sve nas na kamari. :)
apacherosepeacock apacherosepeacock 14:07 23.01.2022

Re: 3,47 km do

Svaka cast, procitala sam sa zadovoljstvom biciklosestvije, cekam i nastavak..
Nema Snezane vec dugo da napise i ovde nesto makar ukratko gde je i sta radi.


Nadam se da ce jos vas sa autorskom pisati cesce.
tess1 tess1 14:57 23.01.2022

Re: 3,47 km do

Nadam se da ce jos vas sa autorskom pisati cesce.

Ma naravno, biciklistički entuzijazam dug 1500 km samo u prvom dijelu :) čovjek mora pozdraviti. Vidim poslije da se onaj nastavio na moj komentar pa dao drugo tumačenje, pogrešno, beskorisno, hm..
apacherosepeacock apacherosepeacock 15:01 23.01.2022

Re: 3,47 km do

Vidim poslije da se onaj nastavio na moj komentar pa dao drugo tumačenje, pogrešno, beskorisno, hm..


Samo jedna rec (ne blogerka xexe) - ignorisi.
Milan Novković Milan Novković 15:19 23.01.2022

Re: 3,47 km do

apacherosepeacock
Svaka cast, procitala sam sa zadovoljstvom biciklosestvije, cekam i nastavak..
Nema Snezane vec dugo da napise i ovde nesto makar ukratko gde je i sta radi.


Nadam se da ce jos vas sa autorskom pisati cesce.

Snežana ima sajt, Biciklom oko sveta

Koga iole interesuje ta vrsta multi-media blogo-putopisa za 1 Evro mesečno će tamo naći više interesantnog nego na većini drugih mesta.

Istovremeno, za ljude ograničenih primanja jako mnogo interesantnog, čak možda i većina, je besplatno. Fotke, ok, al i YouTube videoi.

Ima svoj kanal, piše dosta i na Fejsu, mislim da joj je blog na dnu prioriteta, ovde rizikuje da je sumnjičavi, strogi ali pravedni ljudi javno propituju da li je vredan njen trud tog njihovoj jednog Evra mesečno, pa mislim da dolazi, retko i kad može, zbog druženja sada.

Evo primera besplatnog videa sa YouTube kanala i ovog gore njenog sajta:

Ćan Ćan - Najveći glineni grad na svetu (53 minuta ukupno)

mirelarado mirelarado 15:28 23.01.2022

Re: 3,47 km do

Koga iole interesuje ta vrsta multi-media blogo-putopisa za 1 Evro mesečno će tamo naći više interesantnog nego na većini drugih mesta.

Istovremeno, za ljude ograničenih primanja jako mnogo interesantnog, čak možda i većina, je besplatno. Fotke, ok, al i YouTube videoi.


Snežana je genijalka u svakom pogledu. Nadam se da su se na njen blog pretplatili svi ovdašnji blogeri koje njeni doživljaji iole zanimaju. Takođe, znače joj i prijave na Youtubeu, kao i broj pregleda.

Svaki blog našeg Uličnog muzičara i cikloputnika za mene je pravi poklon.
softelectronics_e softelectronics_e 15:39 23.01.2022

Re: 3,47 km do

mirelarado
Koga iole interesuje ta vrsta multi-media blogo-putopisa za 1 Evro mesečno će tamo naći više interesantnog nego na većini drugih mesta.

Istovremeno, za ljude ograničenih primanja jako mnogo interesantnog, čak možda i većina, je besplatno. Fotke, ok, al i YouTube videoi.


Snežana je genijalka u svakom pogledu. Nadam se da su se na njen blog pretplatili svi ovdašnji blogeri koje njeni doživljaji iole zanimaju. Takođe, znače joj i prijave na Youtubeu, kao i broj pregleda.

Svaki blog našeg Uličnog muzičara i cikloputnika za mene je pravi poklon.

Meni je svejedno, blog k'o blog.
Bitno (mi) je da ima šta da se komentariše.

tess1 tess1 15:50 23.01.2022

Re: 3,47 km do

Samo jedna rec (ne blogerka xexe) - ignorisi.

Jao cvjetić, cvjetić. :)




apacherosepeacock apacherosepeacock 17:02 23.01.2022

Re: 3,47 km do

Jao cvjetić, cvjetić. :)


apacherosepeacock apacherosepeacock 17:04 23.01.2022

Re: 3,47 km do

Snežana ima sajt, Biciklom oko sveta


Znam bre gos'n Milane, odnosilo se na obaska njenog sajta - svracala je ovamo..


Черевићан Черевићан 14:22 23.01.2022

ex commodo

Lepo beše to uživanje

Алал Вама .....наставак.....се чека
путовања богме мамљива су вазда,
на тај начин .....Свет..... се упознаје
Бог мобилне с'тог нас ваљда сазда
ulicni-muzicar ulicni-muzicar 16:30 23.01.2022

bbb

Hvala na čitanju & komentarisanju...

*

Što se Snežinog bloga tiče, kada je otišla u J. Ameriku ja sam bio preuzeo obavezu da sakupljam njene fb objave i grupišem ih ovde na B92 blogu (na njenom nalogu, u njeno ime) što sam i činio godinu i nešto. Ali morao sam, na žalost, da prestanem jer se slike neverovatno sporo uploaduju i treba mi 3-4 sata da napravim jedan post.

Evo i za ovaj moj (oba dela) potrošio sam preko 2 sata samo na ubacivanje fotografija, tekst je odavno čekao spreman.

Inače, drugi deo teksta već je pripremljen. Hteo sam sve odjednom da objavim, ali nije bilo moguće zbog dužine, tako sa sam morao da podelim post na dva dela. Drugi ide za 2-3 dana.
(a treba da pišem i o brevetu "1001 milja" u Italiji, voženom avgusta meseca)
apacherosepeacock apacherosepeacock 17:08 23.01.2022

Re: bbb

Inače, drugi deo teksta već je pripremljen. Hteo sam sve odjednom da objavim, ali nije bilo moguće zbog dužine, tako sa sam morao da podelim post na dva dela. Drugi ide za 2-3 dana.
(a treba da pišem i o brevetu "1001 milja" u Italiji, voženom avgusta meseca)


Samo polako, kad stignes, vidi koliko nas se obradovalo da cita..

(i odmorimo mozak od b92 smaracine sa politikom, ja bar ne mogu vise te blogove, kvazi politicarenje, ocima da vidim)
ulicni-muzicar ulicni-muzicar 17:17 23.01.2022

Re: bbb

apacherosepeacock
Inače, drugi deo teksta već je pripremljen. Hteo sam sve odjednom da objavim, ali nije bilo moguće zbog dužine, tako sa sam morao da podelim post na dva dela. Drugi ide za 2-3 dana.
(a treba da pišem i o brevetu "1001 milja" u Italiji, voženom avgusta meseca)


Samo polako, kad stignes, vidi koliko nas se obradovalo da cita..

(i odmorimo mozak od b92 smaracine sa politikom, ja bar ne mogu vise te blogove, kvazi politicarenje, ocima da vidim)


Vi ste ovde u nekakvoj samoizolaciji?

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana