VREMENA DIVLJAJU
Možda shvatim zašto
možda samo napravim retorički kompromis
jer dosta mi je nasilja
dosta mi je tiranije
jebeš strane
hoću do Zane
hoću do Tirane
Možda je sve ovo jedna velika konfuzija
iluzija, kontuzija
vremena divljaju
tirani su birani
hoću u velikom broju
da odemo u Kroju
na vrh kule da pobodemo zavesu
UPLAŠEN, SAM I BEZ KOSE
Plašimo se crne mačke
ona je sama a nas je više
ali zna svako naše ime
maše repom na koji smo okačeni
teškim kao naša sramota
postoji i sutra
i dan posle toga
Plašim se i crnog psa
koji mi je udario kroše
koji me je otresao kao prašinu
koji me podseća svaki dan
da postoji i sutra
i dan kada sam sam
Plašim se i crnog konja
njega ponajviše
jer on me nosi galopom niz kalendar
sa kog dani otpadaju
svaki put kada ga ukočen uhvatim za vrat
Mi jedemo meso naših ljudi, deremo kožu, lomimo kosti
Mi isisavamo mleko direktno iz majki i za to ih uredno plaćamo
Mi grickamo nokte, prste i dlanove, varimo keratin i nosimo perike
Mi trošimo jetre, pravimo patte, a ako neko manjka pod pritiskom, platimo sahranu i restoran
(tamo odemo da odamo počast našem preminulom čoveku, i da jedemo)