Bogte, već 19. decembar! Nova godina za 12 dana, depresija u najavi. Bojim se zaskočiće me i ovaj doček kao mnogi pre njega.
Doček
Svečano postavljen sto za nas dvoje. Gledamo se preko ikebane, uglavljene između ovala i činija. Ja u lepoj crnoj haljini, našminkana, na nogama mi cipele sa visokom potpeticom. On u trenerci. Mrzi ga da se presvlači. Prelazi dlanom preko čekinjaste brade stare tri dana, kao da premišlja bi li se obrijao, a onda ga nemarno spusti na damastni stolnjak i kaže:
- ’Ajde da jedemo, sad će da počne.
Ne pitam šta počinje. Spuštam pogled na pretrpan sto - hladna predjela, pečenje isečeno u jednake komadiće, rumeno i krckavo, na jednom tanjiru kajmak, punjena jaja i listići pršute uvijene oko štapića sira. Činija ruske salate, činija paprika s belim lukom, činija krastavčića iz turšije, činija maslina. Činije, činije, činije! Sav mi je život jedna prazna činija umazana uspomenama. Prinosim vino i čekam. Čekam da kaže nešto. Nešto, bilo šta, samo da razbije ovu tišinu koja pritiska. Otvara flašu, sipa vino u visoke, tanušne čaše, nazdravlja mi, otpija gutljaj i...
To je to! Jede pogleda uprtog preko mog ramena, u isključen TV. Par minuta kasnije ustaje od stola, isključuje radio i već mu je daljinski u ruci, već ga nerviraju upaljene sveće, već je zaboravio da je večeras Nova godina. Posle jela se uvaljuje u omiljenu fotelju, vidim kako se namešta... Da, zaspaće. Umoran je.
- Nećeš valjda sad da spavaš?
- A što ne bih? Ovo je veče k’o i svako drugo.
- Meni nije!
Nema odgovora. Možda me nije čuo? Pročistim grlo sitnim kašljucanjem i zaustim da kažem još nešto... Šta? Šta više reći, a da se ne pretvori u još jednu svađu posle koje će on nadureno pojačati televizor, a ja dugo plakati u kupatilu? Ne treba mi to, ne večeras.
O Bože, vrištala bih. Neću ovako! Ne mogu ovako više. Hoću negde gde i Nova godina ima smisla. Hoću s nekim da pričam, hoću da se smejem raskalašno, hoću da igram i pevam dok ne promuknem. Hoću da me neko voli! Hoću da živim!
Sipam još jednu čašu... Ide mi noćas to vino, tako lagano klizi niz grlo, ali ne donosi ono što u njemu tražim. Možda još jednu čašu od koje ću se napiti i zaspati obučena, baš za ovim svečano postavljenim stolom? Sklapam oči da zamislim tu sliku – moja kosa rasuta po damastu, baš tu, među prokletim, praznim činijama. I mogu da zamislim njega kako me drmusa i govori da sam preterala, da to nema smisla, da sam patetična i da ga užasno nervira što od svega napravim dramu.
Umorno, malo teturavo ustajem da se presvučem. Sama sebi glupo izgledam u toj svečanoj haljini, na visokim potpeticama, našminkana i doterana kao za Novu godinu. Nova godina!? Novi početak stare, davno ispričane priče koja se klatara na tankoj niti zvanoj brak. Slučajno prstenom zakačinjem čarape, one posebne, bez pojasa. Svejedno mi je. Gledam tu finu čipku na butinama i puštam da se poderotina širi. I svejedno mi je. I tako ih više nikad neću obuti. Presvlačim se u trenerku i odlazim da raspremim sto. Možda ću kasnije izaći da prošetam. Sama.
........
Obilazim puste okićene ulice. Vriska iz lokala kraj kojih prolazim mi se ruga pesmom i smehom. Nova godina organizovana za neke srećnije ljude. Neki klinci bacaju petarde u kontejner. Smeju mi se. Dobacuju.
Idem kući. Hladno mi je. On odavno spava u fotelji, sa daljinskim u ruci. Na TVu odbrojavaju sekunde do ponoći, Tri, dva, jedan – Srećna Nova godina! Nazdravljam sebi, otpijam gutljaj vina i čekam. Da utihnu petarde na ilici. Da mi se deca vrate sa žurke. Da prođe ovaj bol.
Stvarno je ovo veče k’o i svako drugo.