Veliki stari zidni sat je ćutao, jer ćuti već godinama, sve od kada je onom koji ga je redovno navijao jednoga dana prepuklo srce. Kaminski sat na polici se sve vreme vrpoljio. Okretao je nemušto svoje četiri zlatne kugle čas na jednu, čas na drugu stranu, kao da mu je neprijatno i da ne zna šta bi sa sobom. Dežmekasti budilnik je stoga bio neoprostivo glasan obeležavajući svojim tiktakanjem svaku neuobičajeno dugu sekundu.
Kuća je bila puna ljudi i tišine. Začuo bi se tek po koji uzdah, tiho, snebivajuće izgovorila neka rečenica. Ljudi su su se kretali poput senki ili nemo sedeli oko trpezarijskog stola na kome je drhturila upaljena sveća.
Povlačila je domalim prstom po oštrom rubu četvrtaste kristalne pepeljare dok joj je između kažiprsta i srednjaka dogorevala cigareta. Imala je neodoljivu potrebu da taj prst pritisne o hladnu ivicu jako, najjače, tako da poteče krv i da iz nje izlije sav jad koji je osećala. Uzdržala se.
- Rekla je da je umorna i onda... - istisnula je iz sebe sa očajnim naporom majka presamićena od neverice i bola.
***
Prozračan, bistar zimski dan. Ljudi se okupljaju i ostavljaju naramke i naramke cveća ispred kapele. Na istočnom nebu toliko ogroman bledi mesec da ne može da stane u pogled. Hladan, a na dohvat ruke. Na zapadu majušno sunce dogoreva na užarenom ognjištu grimiznih oblaka.
Gustu, teskobnu tišinu razbija oštar zvuk zvona. Nebo se puni uplašenim pticama. Kao da ih je neka hirovita nevidljva šaka hitnula u visine. Lepet krila zaglušuje jecaje.
Lagani, nevoljni koraci. A zatim treperavi sjaj mnogobrojnih sveća koje lelujaju u drhtavim rukama pokapanim žutim voskom. Prvi udarci grumenja zemlje po drvetu. Tutnje zlokobno i konačno.
Jedna tanana breza se stresa od hladnoće i nelagode. Veče je saosećajno ogrće mekim plaštom tame.
Na zemlju pada mrak.