volim da otkucam prvo što mi padne na pamet
oslušnem kuda i
...
prvo što mi je palo na pamet: pamet!
mućmuć!
volim da je slušam.
ne volim da je, predugo, boravim u dimenzijama u kojima drema.
volim da je upoznajem sa drugim pametima.
volim da je proveravam:
- kada ima vrlo malo da se vidi
- kada ne znaš gde će ti pogled.
volim da je pošaljem u rat ako se druge pameti -oko mene- komote u gluposti.
volim da je odmaram na pametima koje umeju da slušaju.
volim da je kondicioniram brzim hodom po slovima.
volim da je uživam u tišini između redova.
volim da je doteram i pustim na štraftu.
volim da je stalno uz mene,
OSIM:
kada se gledam kako me nervira,
bezbrojni put na isto,
Taj, taj – taj bezpameti!
a neću da priznam da neću da priznam da neću da vidim
da mi ovde najviše treba
al da joj srce ne da
da postupi!
● ● ●
– Oćeš da mi daš tvoju priču 1 krug?
– Što? Šta fali tvojoj?
– Tvoja.
– Kako sad kada ti se moja ne dopada?
– Baš zato. Da vidim zašto moja, tako bolja, stoji i čeka da se tvoja, tako takva, napriča.
– Opet nešto pametuješ! Tvoja priča priča li priča, šeta na sve strane, moju ume i da ne vidi, svakomalo se na nju -jadnu- ljuti, a sad ćemo ljudima da prodajemo kako tvoja -jadna- čeka i vene.... pa nisu ni ljudi bez priče!
– Nisu. Ne čeka. Ali patucka: kako joj je, tvojoj, dobro, i bez moje. A moja, bez tvoje – svu sam pamet potrošila da joj pokažem kako bi uživala – neće! Daj bre tvoju priču samo 1 krug: da priznam da mi se ne dopada, pa da nastavim da te volim.
– Stalno neke ucene. Dobro, 1 krug: al pazi da ne ostavljaš tragove tvoje pameti po njoj..... izubijaće mi se moja..... i opet ništa od naše.
– Stalno neke ucene. Dobro, neću. Ali vežbaj: naša priča je pametnija od nas.