autor teksta je:
Doc. Dr. Phil. Davor Džalto
Kakav se kulturni obrazac nudi građanima Srbije? Sa kojim obrascem se prosečan građanin identifikuje?
Da bih objasnio dominantni kulturni model u Srbiji uzeću nekoliko paradigmatičnih slika koje se mogu videti u medijima ili u popularnim kulturnim sadržajima, kao i u savremenim adaptacijama tradicionalnih društvenih manifestacija.
Prva slika je slika Srbina kao sredovečnog muškarca (mlađi i stariji su moguće varijante) sa naglašenim viškom kilograma (velikog stomaka), neurednog, sa manjkom prednjih zuba ili sa poodmaklim karijesom a često i sa drugim oralnim bolestima. Ovaj muškarac uz kez ispija rakiju ili pak drži flašu rakije u ruci. Nepouzdan je, sklon je psovki, pljuvanju (doslovno i metaforično) i neradu, podsmehu, sitnijim i krupnijim malverzacijama. Ovu amblematsku varijantu možemo nazvati «ruralnim» tipom kulturnog modela.
Druga slika je «urbanija» i odnosi se na tip formiran tokom devedesetih godina dvadesetog veka. Njega karakteriše mešavina kriminalnog, kvazi-mačo tipa koji je takođe dekadentan, primitivan, nasilan, ali zato ima lako stečen novac koji mu omogućava pseudo-kulturan ili pak kič izgled, provode po noćnim klubovima i beogradaskim splavovima. Ovaj tip je doživljavao značajne mutacije proteklih godina ali, ipak, u svim tim varijacijama nije uspeo da se značajnije odvoji od prototipa niti da protip temeljno preobrazi. {Ovu osnovnu, tako reći ideološku, matricu slede i neki drugi, manje rasprostranjeni tipovi, koje ovde tek uzgredno pominjem: tip pseudo-intelektualca, tip «biznismena» (naglašeno odsustvo ukusa i manjak obrazovanja, realan mesečni prihod je irelevantan), tip «cool-momka» (cool, uz psovke i pljuvanje po ulici, kao deo folklora) itd.}
Dominantni ženski kulturni model oličen je u tipu koji je poznat u teoriji kao «sponzoruša». Tip «sponzoruše» nije monolitan, već pre predstavlja zbirni naziv za različite ruralne i urbane varijante, u čiju moguću klasifikaciju se ovom prilikom ne bih upuštao. Pored «sponzoruše» postoji i tip pseudo-patrijarhalne žene, koja predstavlja neku vrstu neuspešne evolucije tradicionalnog modela ka tipu koji će absorbovati promenjenu društveni u istorijsku realnost.
Za sve navedene tipove koje izdvajam kao dominantne kulturne modele (naravno ne i jedine) karakteristično je sledeće:
Naročita odlika ukupnog niskog civilizacijskog i kulturnog modela, koji je zajednički imenitelj svih gore pomenutih tipova, je da se on u Srbiji proteže od najviših do najnižih društvenih slojeva, odnosno od najvećeg dela političke i društvene «elite» do najsiromašnijih građana. U procesu izgradnje ovakvog kulturnog modela, pored degradiranja i opustošenja samog društvenog bića i društvene prakse, glavnu ulogu su odigrali i još uvek igraju mediji. Sadašnji (dominantni) kulturni model je obilato podržan najmoćnijim medijima, kako u zabavnim tako i u serijskim i informativnim programima.
U takvom stanju stvari zadatak kulturne politike bi trebalo da bude podizanje nivoa kulture i civilizacije prosečnog srpskog građanina, a preko pojedinca i celog društva. Jedan od ključnih faktora u tom procesu jesu mediji koji daju sliku društveno prihvatljivog i društveno poželjnog ponašanja. Dosadašnja favorizovana slika je slika javnog diskursa koji je krcat vulgarnostima, psovkama, klevetama, kriminalom, iracionalnošću, uvredama, lažima, pozivima na linč, govorom mržnje i sl.
Novi model, koji bi trebalo izgrađivati, jeste model civilizovanog čoveka kojim ne upravlja nagon, stihija ili afekt već svest, savest, racio i slobodna odluka. Novi paradigmatski model treba da uključi čoveka koji je svestan svojih prava i obaveza, koji poštuje drugoga i zajednicu u kojoj živi. Taj model takođe treba da uključi viši nivo govora (gramatički, leksički, semantički...), da isključi psovke i uvrede iz javnog diskursa, i da promoviše vrednosti morala, poštenja, humanosti, solidarnosti, rada i sl. kao nezaobilazne stavke izgradnje svakog pojedinca.
Novi kulturni model takođe podrazumeva otvorenog umesto anksioznog tipa čoveka, razumnog umesto ciničnog, aktivnog umesto umrtvljenog.
Dr. Davor Džalto