kad listovi žute i važne ličnosti padaju s grana
Već par nedelja zainteresovano pratim esejistička žongliranja uglednih intelektualaca, kritičara, literata, pisaca predgovora, pogovora, recenzija i ostale književne galanterije... Pratim ih pomno, kradem zanat i skil koji im pomaže da u nekoliko šlajfni pozitivno intoniranog recenziranja, uspešno izvrte gomilu rečenica, od kojih ni jedna u kombinaciji s drugom, ne znači ama baš ništa... Svaka čast! ... Respect za srpsku kulturnu elitu!
Treba biti zaista virtuozan u domenu verbalne fluencije; zaista licemeran, zaista ucenjen ili zaista bez prebijene kinte, pa pristati na takvu intelektualnu vratolomiju kakvu podrazumeva pokušaj da se svaki ukoričeni sadržaj nazove knjigom.
Šta više: romanom, i to ne nekim običnim- već Romančinom koja, kako čitam i čujem, „otkriva skrivene istine o našem društvu"...
Jedina istina koju dotično štivo zaista otkriva, jeste porazno opšte mesto i činjenica da je društvo u kom ovakva postane hit- funkcionalno nepismeno.
Pitam se: gde su bile i šta su radile sve te veličine od pera, kad je ova ofucana istinica sve ovo vreme, za njih ostajala skrivena? ...
Pa, nije valjda, cenjena gospodo, da sam takvu stvar uviđala samo ja? ...
Da sam znala, davno bih doktorirala s tom tezom... Ili to nije ta teza? ...
Pre će biti da gospoda esejisti, u svom „dubinskom poniranju u suštinske značenjske kontekste, diskurse i prakse", u književnom debiju novinarke „Blica" Simonide Stanković, vide neke kvalitete koje ja nisam u stanju da prepoznam.
Pročitala sam „Grabljivicu".
Da, jesam.
Pročitala sam „naaajprodavaniju knjigu u Srbiji", čiji je nastavak, kako čujem, već u pripremi. Knjigu koju podjednako hvale kritičari i estradne pevačice.
Urednici kao i kozmetičarke a mišljenja i estetička stanovišta im se ovoga puta, začudo poklapaju. Bez obzira na razliku u stepenu obrazovanja. Bez razlike.
Pročitala sam „Grabljivicu" - ja sam bar knjiški moljac... S velikim zadovoljstvom, izlažem se najrazličitijim sadržajima... Pročitala sam tu brošuricu, ne mogu da kažem: ozbiljno, jer se ovakvo štivo opire svakom ozbiljnom pristupu.
Recimo da sam je prelistala... s vraćanjem na pojedine strane... sve kriveći knjigu, pod raznim uglovima, u pokušaju da nešto pročitam između redova.
Ni tamo - ispostavilo se, kao ni kod drugih- zapravo, ništa ne piše.
S mišljenjem naše sive kulturne eminencije, složila sam se samo u jednoj neospornoj tački. Ova se literatura zaista „čita u dahu" ... pri čemu mi samo još nije jasno kako se ovaj epitet odnosi na sadržaj koji u rukopisu verovatno nema više od šezdeset kucanih strana. Hoću da kažem, nije baš u pitanju „Tihi Don" pa čak ni „Vreme smrti" ili neka druga debeljuca praktična za podupiranje klimavih polica u bibliotekama... Teško da bi vam za čitanje, čak i polumraku, ukoliko znate sva slova, trebalo duže od dva i po sata. ...
Jasno: remek- delo se može napisati i u haiku formi. Ali u ovoj knjizi, nikakve forme nema. Samo niz neuverljivih, nezanimljivo pisanih, banalnih epizoda. Ušećerenih senzacionalističkom mistifikacijom o istinitosti priče.
Jer, kad - dođavola- u nekoj priči gotovo ništa nije verovatno, a ono mora biti bar moguće.
Istina se više isplati.
Ona se za razliku od fikcije, pakuje u jeftinu ambalažu.
Istina se dobro prodaje, čak i kada je sasvim lažna.
Čak i kada je sasvim potcenjena, kao i čitalac suočen s ovakvim obaćanjem na kraju svakog poglavlja:
„Ti što čitaš! Vidim da nemaš ništa pamentnije da radiš! Potpuno te razumem. Ti bi štivo od kojeg ti se diže. E, pa dićiće ti se. Za kurac garantujem."
I diže se impotentnoj Srbiji!
Srbija se digla i nasrnula na kioske!
Srbija je razgrabila tiraž „Grabljivice"!
A porno- scena srpske tabloidne ženske literature, dobila je uz Anabelu Basalo, Jasminu Anu i mnoge, mnoge druge Dizačice (tiraža) ... još jedno nezaboravno ime. ...
Gospođo Habjabnović - sve vam je oprošteno!
U odnosu na nove tiraž- tregerke, vaše će ime biti zlatnim slovima ubeleženo u istoriju srpske bestse(be)leristike.
Daleko od toga je ova tanka knjižica o kojoj pišem, povod koji zaslužuje čitav blog. Knjižica je više primer kojim pokušavam da sebi objasnim fenomen totalne hipokrizije, totalne banalizacije i estradizacije u najžućem vremenu po ovdašnju pisanu reč. ... Fenomen „pozne jeseni" u srpskoj kulturi.
To je ono kad listovi žute i s niskih grana, padaju u blato. Trulež. ...
Pornografija nije zabranjena. I svaka čast Simonidi Stanković, još jednoj u nizu publicistkinja, koja se odvažila da krene ovim putem. Pornografija je legitimna...
No, nemojte je, molim vas, bar vi- učeni, nemojte je nazivati literaturom!
Nije problem u Simonidi. Problem je u uglednim recenzentima.
Kada sam jednom pristala na tezgu koja mi se kasnije obila o glavu, požalila sam se Dimitriju na položaj autorke koja piše za pare:
„Bilo bi moralnije i unosnije kada bih postala kurva" ... Drug i kolega se složio. „Pored svih kurvi koje su postale spisateljice, bila bi zanimljiva inverzija kada bi jedna spisateljica postala kurva."
I stvarno, kakav je to trend zavladao među promiskuitetnim damama? ...
Fuksa koja drži do sebe, više se ne sme ni jednom pojebati ako o tome nije spremna da napiše knjigu. U bar dva nastavka. Po popularnoj ceni. Knjigu za svačiji ukus, i svačiji džep. Knjigu o jebanju! O, nepresušne li tematike...
Radile su nešto što niko nije? Radile su to među prvima?!
Radile su to toliko dobro da zaslužuju da se nađu na kulturnim stranama dnevnih novina? ... OK. Ko sam ja da prosudim?!
... Šteta je samo što svoja iskustva nisu u stanju da ispišu dovoljno vešto, pa čitalac- i pored vernih opisa veličina, poza i gljivičnih oboljenja- oseća kao da mu nešto nedostaje. Recimo, neka ideja... Neko viđenje sveta. Neka „skrivena istina". Neka doza, makar i sasvim nepretencioznog, intelektualizma.
Nešto po čemu se literatura razlikuje od života. ...
Ali, nema veze. Samo ti, cico, cepaj!
Ima ko će da objasni.
Ima ko da odbrani koncept, čak i kad koncepta uopšte nema.
Samo ti, sestro, rokaj! Sisom po tastaturi! ...
Ima ko da recenzira.
Ima ko od toga živi. ... Loše, pa ipak - živi. Životari.
Ima ko od toga jede.
A ti, napiši najveće govno.
Gladna će Srbija jesti i mljackati.
Vrle će naše javne ličnosti, srebrnim escajgom sa sve salvetom, pokušati da tokom smrdljivog obeda vode što prijatnu konverzaciju... punu usko stručnih termina... O skrivenim istinama u našem društvu, naprimer.
I niko da opsuje!!!
I svi se čuvamo HC vulgarnih reči, praveći valjda razliku između književnog i govornog jezika. Praveći valjda pitu od krajnje ekscentričnog fila.
Filujući narodne mase sve većom količinom budalaština i čekajući da u potpunosti otupe. Da izgube svaki kriterijum, vrednosni sistem, pojam i način da se od bitnog odvoji nebitno. Belanac od žumanca. Zadnjica od lica.
Kultura od estrade. Estrada od politike.
Ide se ka tome... Krupnim koracima, napred u duboko blato.
Ko čita kulturne strane, kada se naslovne prosto slamaju od epohalnih događaja! Jedan od poslednjih će na više načina obeležiti 2008. godinu.
U Srbiji bez vlade, bez dobrih zakona i jasno iscrtanih granica, desila se jedna istorijsko-epohalna stvar.
BREGA JE PAO S VIŠNJE! ...
Srbija pada u trans.
Nedelju dana, sa svih naslovnih strana, pratimo ovog muzičara korak po korak... kroz fizikalnu terapiju... kao da je u pitanju vest odlučujuća za budućnost našeg društva. Informacija o povredi kičme, interesantna je do te mere, da pojedini dnevni listovi ne prezaju od toga da objave Breginu tačnu adresu i kućni broj- valjda sve u cilju što boljeg informisanja javnosti- ni ne pomišljajući da takav postupak izlazi iz svih okvira novinarske etike.
Uostalom, šta koga boli uvo šta Brega radi na svojoj višnji, u svom rođenom dvorištu, na kojoj god adresi ono bilo? ...
Ustavna i ljudska prava dozvoljavaju mu da se svaki bogovetni dan penje na svoju višnju i skače odozgo, ako želi.
Da li je moguće da se u ovoj državi ne događa ništa značajnije, nego što je uklještenje repnog pršljena, pojedinca... pa makar pojedinac još sto put bio Brega?! Makar se s njim na višnju pentrali Čola, Kusta, Željko, Tifa i Alen, svi zajedno- da li je moguće da događaj zavređuje toliku medijsku pažnju?!
Kao što rekoh, sve opada.
Sve opada i sve truli...
Samo naslovi rastu.
Raste tenzija. I buka.
Raste interesovanje za svaku trivijanu pizdariju. I svaka se može pretvoriti u novinski naslov i vest.
Rastu tiraži klozetske literature.
Knjige ćemo, nadam se, uskoro štampati na toalet papiru.
Nova ćemo izdanja, umesto u Narodnu biblioteku, deponovati u kanalizaciju.
Za opšte nacionalno dobro. U svrhu najviših kuturno-istorijskih ciljeva.
Pozna nam je jesen u vidu plodova, iznedrila plodne spisateljice... koje su svojom „platinasto-plavom slavom" uspele da potisnu sve ostale „kraljice splavova", zečice i trendseterke na poslednje strane „Skandala".
No, ako se u vreme globalnog otopljenja još može računati na ciklus promene godišnjih doba- rekla bih da se na kulturnom horizontu Srbije, pomalja zima.
Zima. Duga i hladna.
Prava je sreća da smo, u tolikom broju, još spremni da kupujemo novine i ostalu („kupuju se na trafici- ali nisu novine") papirnu robu...
Razlog je, nadam se, jasan.
Tiče se loženja i grejanja, po povoljnijoj ceni od cene kilovata struje.
ŠTEDITE STRUJU! ČUVAJTE SRBIJU!
I ne čitajte između redova.
Bez obzira na retoričke bravure ovdašnjih intelektualaca, uveravam vas da nikakvog skrivenog smisla nema.
Između redova, još uvek, najčešće ništa ne piše.
Milena Bogavac