Jedne večeri u Kišovom društvu sećaću se čitavog života. S njegove desne strane sedeo je jedan srpski filozof, a s leve jedan hrvatski pisac. Obojica su razgovarali, ali nisu uspeli da uspostave komunikaciju. Kiš ih je u jednom trenutku prekinuo i najuljudnije im rekao:
'Vi, dragi moj, vi ste idiot'; a drugome:
'Vi, dragi moj, vi ste budala'.
Potom se okrenuo prema meni i, očiju punih suza, prošaputao na mađarskom:
'Već vidim obrise potoka krvi u mojoj zemlji'.
György Conrad
Psalm 44
...Seća se: čovek je iz gomile što je bila doterana u dvorište opštinske zgrade izdvojio najpre jednu prsatu devojku pegava nosa i naredio joj da pođe sa njim na "naknadni pregled", kako reče, no onda se pojavi i ta treća osoba, očigledno devojčin otac i reče da će i on da pođe s njima...
"Valjda da nam držiš sveću!" reče onaj i ritnu ga u stomak a čovek se skljoka na kolena; onda pritrčaše dva civila i svališe ga batinama u sneg. Jedan mu stade nogom na vrat, a drugi mu zavi brkove oko prsta, zatim ih jednim trzajem otrgnu s lica a krv šiknu po snegu; čovek urliknu i pokuša da oslobodi vrat ispod čizme, no čovek mu se tada osloni celim telom na vrat; onda onaj prvi izvadi kratki bajonet što ga je nosio na remenu preko debelog civilnog kaputa koji mu je dopirao jedva do bedara i odseče čoveku nos, zatim baci krvavi odrezak pred gomilu: "To je opomena da ne turate nos svuda", reče. Onaj što je pograbio devojku već ju je dovukao do stepeništa sa kojih je bio uperen u gomilu mitraljez, i još su mogli da vide kako se devojka opire i grabi sneg, pa zatim kako već naga i iscrpena klonu kao onesvešćena, zatim, dok je čovek skidao opasač sa kaputa, kako ona vrisnu i polete ka gomili, no čovek zamahnu opasačem i prebaci joj ga preko glave: "Zar se nismo još pomirili", reče, "sasvim pomirili sa sudbinom": jednom joj je rukom stezao opasač oko grla, dok joj je drugom izvijao ruku, a bose noge pritiskao cokulom. Ona pokuša da oslobodi grlo iz omče no čovek pritegnu opasač i ona pade u sneg, zatim je prevrnu na leđa i s mukom joj razdvoji kolena kao kada se golim noktima otvara školjka; - i posle: kako se čovek uspravlja i priteže opasač preko kratkog sivog kaputa i kako kleknu pored devojke i vadi bajonet, i ono što nije videla ali je shvatila: kako joj levom rukom pritiska obraze dok joj se vilica nije razjapila i kako joj onda s dva poteza razreza usta s obe strane sve do ušiju i kako udara drškom po zlatnim kutnjacima dok ih ne istrese sebi u šaku: glava je zjapila kao kakva čudovišna riba-ljudožder; shvatala je i ono što nije videla: za minđuše nije bio potreban bajonet: kada se tkivo zamrzne postaje krto i lako puca.
Poetika
...Nacionalizam je kič: u srpskohrvatskoj varijanti, borba za prevlast oko nacionalnog porekla LICITARSKOG SRCA. Nacionalista u principu ne zna ni jedan jezik, niti tzv. varijante, ne poznaje druge kulture (ne tiču ga se). Ali stvar nije tako prosta. Ako zna neki jezik, što će reći da kao intelektualac ima uvid u kulturno nasleđe neke druge nacije, velike i male, to mu znanje služi samo tome da uspostavlja analogije, na štetu onih drugih naravno. Kič i folklor, folklorni kič, ako vam se tako više sviđa, nisu ništa drugo do kamuflirani nacionalizam, plodno polje nacionalističke ideologije. Zamah folklorizma, kod nas i u svetu, nije antropološke prirode, nego nacionalističke. Insistiranje na famoznom couleur local takođe je, ako je izvan umetničkog konteksta (što će reći ako nije u službi umetničke istine), jedan od vidova nacionalizma, prikrivenog...
,,To je kukavica koja ne želi da prizna svoj kukavičluk; ubica koji potiskuje svoju naklonost ka ubistvu, nemoćan da je sasvim priguši, a koji se, ipak, ne usuđuje da ubije, osim iz potaje ili u anonimnosti gomile; nezadovoljnik koji se ne usuđuje da se pobuni iz straha od konsekvenci svoje pobune" - slika i prilika citiranog Sartrovog antisemite. I odakle, pitamo se, taj kukavičluk, to opredeljenje, taj zamah nacionalizma u naše doba? Pritisnut ideologijama, na marginama društvenih kretanja, zbijen i izgubljen medu konfrontiranim ideologijama, nedorastao individualnoj pobuni, jer mu je ona uskraćena, individuum se našao u procepu, u praznini, ne učestvuje u društvenom životu a društveno biće, individualista a individualnost mu uskraćena u ime ideologije, i šta mu preostaje drugo nego da svoje društveno biće traži drugde? Nacionalista je refulirani individualista, nacionalizam je refulirani (kolekrivni) izraz tog i takvog individualizma, ideologija i antiideologija...
Ćaskali smo na dugačkoj terasi pod stubovima, ali je zazvonio telefon i već su ga vodili u neki kibuc, gde su pet jugoslovenskih Jevrejki, sve već u godinama, želele da mu ispričaju svoje životne priče. I one su bile na Golom otoku, na tom stenovitom ostrvu-zatvoru u Dalmaciji. Pre nego što umru, želele su da svoje priče ispričaju upravo njemu, da bi ih on ispisao, jer su rekle da on to sigurno ume. Danilo uopšte nije želeo da piše o ovom ostrvu, jer je smatrao da je to odjednom postala moda. Zbog toga se već ne sme pisati o ovoj temi, sledi inflacija knjiga o logorima. Ali ove žene su ga ipak uzbudile svojim pričama.
György Conrad
Četiri godine kasnije, on ponovo odlazi u Izrael, već teško bolestan. Intervjuiše Evu i Ženi.
Nikada nije video film u celosti.
Goli život
Zbog dužine teksta, priču o Evi i Ženi možete pročitati u attachment-u.