Jedan od rituala koji neizbežno upražnjavam tokom poseta Ohridu je poseta berbernici "Kod Vedata". To iskustvo može se opisati, ali se ne može shvatiti dok se ne doživi.
Sve je počelo malte ne slučajno, kao što se i dogadja sa mnogim mojim otkrivanjima zanimljivosti Makedonije. Naime, koliko god svi moji prijatelji i njihovi prijatelji bili sjajni domaćini, nebrojena su mesta, običaji, dogadjaji, lepote do kojih sam došao slučajno. Nekako, domaći ih smatraju običnim, prirodnim i ne shvataju koliko su izuzetne, pa tako treba biti spreman da negde u razgovoru osetiš zanimljivost i tražiš da ti ispričaju malo više - da bi shvatio da si na tragu nečega što je izuzetno i često neponovljivo.
Tako smo komšija Vlada i ja, tumarajući sa porodicama starim gradom, došli na ideju da se obrijamo. Jedne večeri nasumice udjosmo kod "Šoguna" i doživesmo lepo brijanje uz ćaskanje sa omalenim vlasnikom berbernice. Ujutro se pohvalismo Koletu, jednom od domaćih, koji reče: "Pa dobro, lepo ste prošli, ali ako želite da vas obrija majstor, sledeći put vas vodim kod najboljeg". Rečeno - učinjeno. Nekoliko dana kasnije odvede nas Kole i tako poče moje druženje sa Vedatom. Na taj način, nekako sam se vezao za jedan deo Ohrida koji i dalje živi izvornim životom i održava duh starih vremena uprkos modernizaciji i globalizaciji.
***
Na Ohrid sam počeo redovno da odlazim 2002. godine. Bio sam i nekoliko puta pre toga (ekskurzija u osmom osnovne, Savezni izvidjački višeboj, jedno letovanje 1995), ali tek od poslednjih godina Ohrid mi je postao željena destinacija. Krivci za to su moji makedonski prijatelji - počevši od najboljeg Tašeta, pa sve do mnogih drugih njegovih i kasnije sve više i mojih prijatelja koji su me dodatno ubedili u tradicionalno makedonsko gostoprimstvo. Neverovatni su: njima je najveće zadovoljstvo da im je gost zadovoljan!
Pored ostalih, imao sam sreću da upoznam Koleta, muža blagajnice Suzi u Izvidničkom centru, koji je izdanak stare ohridske porodice Paskali. Kole nam je tiho, dugo i strpljivo pričao o istoriji grada i njegovim stanovnicima.
Kičma donjeg dela starog grada u Ohridu je pešaška ulica koja kreće od glavnog trga (ploštada) na jezeru. Kod starog platana (činara) ulica skreće na levo. Taj deo od Drugog svetskog rata zove se ulica Goce Delčeva, a pre njega bila je to ulica Cara Uroša. Sve do kraja sedamdesetih ovom tesnom i tada zanatlijskim radnjicama načičkanom ulicom se odvijao saobraćaj, koliko god to neverovatno izgledalo. Sva vozila koja su iz pravca Struge ulazila u grad kotrljala su se ovuda sve dok nije izgradjena nova moderna saobraćajnica kojom danas ulazite u grad a pijaca je pomerena sa tog pravca i sada vezuje ovu novu i onu staru saobraćajnicu.
Jedino ovde nekako preživljava duh starog Ohrida - grada raskrsnice, centra slovenske pismenosti u desetom veku, stecišta mnogih zanatlija i vrednih ljudi, doma ljudi svakojakih vera i nacija, Jerusalima Balkana.
Dok gornjim delom starog grada dominiraju crkve, ulica Goce Delčeva puna je džamija. Jedna prelepa je čak tamo na samom ulasku u grad, pa onda još nekoliko usput, da bi na samom ulasku u pešački deo ulice naišli na onu koja služi kao sedište muslimanske zajednice grada. Konačno, pred samim trgom sa starim platanom nalazi se upečatljiva bela džamija koju je u 16. veku podigao beogradski vezir Ali-paša kao svoju zadužbinu. Danas je to sedište derviša što su moji prijatelji iz Prijepolja lako prepoznali po karakterističnim osobinama, posebno po malom privilegovanom groblju u dvorištu rezervisanom samo za najviše velikodostojnike ovog reda.
Ljudi u Ohridu imaju poseban umetnički duh. Stoga se ovde vekovima održavaju brojni zanati. Mali broj njih su živi i danas, a najveći broj je nestao pod navalom modernih vremena. Najlakše će vam za oko zapasti "Velosipetčija" - radnja prepuna bicikala starih i do pedeset godina i delovima koji su za njih potrebni. Ova radnja je deo porodične tradicije, koju danas održava Koletov otac - stari Naum Paskali sa sinom Slavetom. Nažalost, Kole mi reče da su rešili da izdaju prostor (i na radnji je već istaknut poziv zainteresovanima) a da radnju preseli u dvorište. U istoj ulici donedavno je bio i samardžija Vasil Malezan(oski), kao i jedan kazandžija. Svi oni bili su na neki način vezani i trudili se da očuvaju duh starog Ohrida.
No, gube bitku. Ono što je danas ostalo u ulici je jedan opančar (opinčar), par obućara, buregdžija i čajdžinice koje crnim turskim čajem i kafom snabdevaju ceo stari deo grada. Prosto je neverovatno videti kako momci nonšalantno zajašu bicikle i brzo i uslužno nose poslužavnike pune napitaka. Tu je, na ulasku iz pravca Struge, i poslastičar Mehmed kod koga možete kupiti savršenu bozu. Za nju ohridjani kažu da je najbolja na Balkanu što su potvrdili i majstori iz Istanbula, mada se sa time ne slažu drugi koji na prvo mestu stavljaju onu koja se pravi u jednoj takodje maloj i na prvi pogled neuglednoj poslastičarnici u Gostivaru. Konačno, u čaršiji je i čak 6 berbernica - podatak koji kazuje o žilavosti jednog običaja: posete berberinu.
***
Berberi su sve do nedavno bili veoma cenjeni ljudi, odmah iza popova i učitelja, dok su berbernice bile centar zbivanja, pogotovo u malim mestima. Od kako je sveopšta trka i ekonomska kriza uništila komšijski duh, skoro svi su prešli u frizere, i to "uniseks". Tako se izgubio običaj da se svaki dan ode kod uobičajenog berbera na brijanje i ćaskanje tokom koga se razmene mišljenja i informacije o svemu što je važno kako u mestu, tako i u belom svetu. Začudo, meni je u najživljem sećanju ipak ostao Meštar iz Velog mista. Srećom, kao što rekoh u uvodu ovog teksta, taj duh pronašao sam u Ohridu, kod najboljeg majstora Vedata.
Stara čaršija je neverovatna mešavina makedonaca, turaka, albanaca i torbeša. Svako zna svakoga, a svi znaju sve jezike. Vedat je turčin, mada je to najmanje važno u celoj priči. Važno je jedino zbog toga što u Ohridu postoji i ne mala zajednica turaka koja i dalje opstaje i živi i radi u slozi sa drugima. Prosto je neverovatno kako se u berbernici kod Vedata svakog trenutka smenjuju razni jezici (eto, uključujući i srpski) i kako svi lako prelaze za jednog na drugi. Kole i Vedat pričaju skoro isključivo turski.
Vedat ima radnju na početku ulice Goce Delčeva, odmah tu sa leve strane, preko puta male stare džamije. Berbernica nije privlačna na oko mada je prostrana, uredna i lepo sredjena. Nekako se sabila izmedju piljarnice na ćošku i onih par čajdžinica. Radi od 10 do 10, a u sezoni malte ne se ne zatvara kao i sve zanatlije u Ohridu. Kada prošetate starom čaršijom videćete jasno - jedino kod Vedata ima uvek mušterija. Majstor je uvek doteran i elegantan. Pravi gospodin. Pomaže mu šegrt Adnan koji od majstora uči zanat još od kada smo prvi put ušli u berbernicu. Adnan je miran, strpljiv, učtiv. Nikada ga nismo čuli da progovori. Samo se par puta nasmejao na naše doskočice.
Dok čekate, priča ide sama. Bez pritiska, bez nametanja, lako ćaskanje sa majstorom i drugim mušterijama krenu sami od sebe. A Vedat će vam svakako iz komšiluka (na albanskom) naručiti kafu ili čaj. Možete ih piti i za vreme brijanje - takav vas majstor služi!
Brijanje od Vedata - eh miline! Ceo proces traje dvadesetak minuta i ide od prilike ovako:
- Najpre vas šegrt Adnan nasapunja. Ispod usne nanese par linija sapuna u tubi, pa onda dugo i istrajno sapuna bradu da bi omekšao kožu. Na onaj deo iznad usana penu nanosi prstom, da vam je ne nabije u nos.
- Onda stvar preuzima majstor Vedat - pažljivo i istrajno britvom brija, obraćajući posebnu pažnju na sve zamke koju vaša brada sobom nosi. Zanimljivo je da smo jednom došli pre podne, dok se Vedat još nije pojavio (noć ranije bio je domaćin na svadbi u porodici pa je ustao kasnije). Adnan je ošišao komšiju Vladu, ali se izvinio što ne može da ga brija. Kako Vlada ima jaku bradu, to brijanje može da obavi jedno majstor - da ne bi slučajno šegrt pogrešio i zasekao mušteriju pa da pukne bruka.
- Ako nema gužve, Vedat će nastaviti do kraja usluge, ali je sva prilika da druge mušterije čekaju pa na scenu ponovo stupa Adnan. On će vam najpre strpljivo oprati bradu, da bi je zatim prešao stipsom da se koža zategne. Nakon toga, mašući peškirom će vam prosušiti bradu i onda naneti kremu svuda po licu, uključujući i čelo. A onda počinje završna obrada! Majstor ili šegrt će vam najpre lagano i istrajno izmasirati lice, pa onda glavu, pa ledja, pa ruke, sve do najmanje koskice na šakama. Kaaaakvoooo zadovoljstvo. Po potrebi, malim trimerom skratiće vam i neželjene dlake u obrvama, iz uha i nosa.
Šta da vam kažem: posle ovakvog brijanja osećate se opušteno kao da ste se ponovo rodili. Nije ni čudo što svakom svom prijatelju koji ide u Ohrid preporučujem posetu Vedata. On sam kaže da smo Taše i ja njegovi najbolji promoteri. Malo, malo pa neko dodje sa našom preporukom.
Još samo da napomenem da celo ovo zadovoljstvo košta neverovatnih 70 denara (negde oko 90 dinara). Šišanje je 200 denara (250 denara), a radnja pruža i usluge pranja kose, blajhovanja, šatiranja, štucovanja brkova i ko zna šta još.
Dakle, najpre ne razmišljajte - sledeće leto planirajte na Ohridu. A kada ste tamo, svratite do Vedata. Nećete zažaliti!
PS Izvinjavam se žemskinju - ova vrsta brijanja je nešto daleko od onog što one upražnjavaju i verovatno neće moći da na pravi način shvate kakvo je ovo zadovoljstvo (a ne verujem da će se neka odvažiti da sedne kod Vedata na stolicu).