Napolju kiša, ne znam šta bi, pa malo malo pogledam na policu i hteo ne hteo razmišljam o onom od sinoć...
Nekad davno, kupio sam figuru Bude, koja i danas stoji na polici preko puta mog radnog stola, pored male kolekcije starih knjiga, kupljenih kojekude, ali najčesće smo se pronalazili nedeljom ujutro na novosadskom Najlonu. Na toj polici počasno mesto ima " Zločin i kazna " iz 1922 godine. Pored nje tu su Biblije na srpskom, mađarskom, slovačkom, rusinskom i ruskom. Takodje su stare, odnosno štampane pre sto godina uglavnom, razlike su neznatne. Zatim tu je Kuran, novije izdanje, savršene hartije i poveza. Tu se nalazi Talmud i Tora, i jos par knjiga ne tako poznatih dalekoistočnih, moze se reći, egzotičnih religija. Takođe novijeg datuma, štampane.
Tu na toj polici sa pijace su pobegle, i utočište našle, još za studentskih dana prvo one stare Biblije. Ja sam na njih slučajno nailazio, a one na mene (sad mi je jasno) namerno. Ugledavši te stare knjige, ja sam video na hiljade ruku koje su ih uzimale. Navika, očaj, iskrena vera, tuga, radost, uteha, potraga za mirom, potraga za sobom... Razni su motivi vlasnika ruku, koji su mislili da su vlasnici i tih svetih knjiga, a u stvari ne moze se biti vlasnik tih knjiga, ne zbog toga što su nadživele nekoliko generacija onih kojima su donosile dobro, a mnogima verujem, i odgovore na svako pitanje, dakle smisao, vec zato što su one slovo Božije, pa kako onda čovek može shodno tome biti vlasnik nečeg takvog...
Mi ljudi, smo sumanuti, pa kao takvi, prodajemo te knjige, iako mi neko reče da se Biblija ne sme prodavati, već poklanjati, a inače, kad sam već kod toga, onaj Kuran od gore, plaćen je 100 nemačkih maraka (tad evra još nije bilo), i bio je najeftiniji od svih koje sam pogledao...
Elem, bilo mi egzotično, skupljati ih (čitaj sklanjati ih) ispod ljudskih nogu iz prašine, sve zamišljajući kakvi su ih se ljudi kroz decenije doticali, kakve su želje njihove bile, kako su obučeni bili, ko li je se krivo zakleo nad njima, kakav su život krile prećutani... Ali, avaj, toliku moć imaginacije nemam, tako da svaka od tih knjiga ima svoju priču koju sam izmislih i dodelih, s punim pravom, ponašajući se u skladu sa ljudskom prirodom, da mi znamo, mi imamo pravo, i sve je tu na svetu zbog mene, itd.
To su dani kada sam prvi put se "dodirnuo" sa religijom. Znam kako ova rečenica rogobatno zvuči, no nekako mi leži a vi imajte strpljenja. Do tada za mene pojam religije (rođen sam u doba komunizma, i bratstva i jedinstva) je značio sledeće: papa und mama su rekli da Bog je jedan. Nema nikakve veze to što ga "mi" zovemo Allah, a tvoji drugari u školi Bog. Sine, to su ljudi izmislili, i podelili se, a Bog moze biti samo jedan. A šta ako se Bog naljuti što ga "mi" zovemo pogrešno? Nece sine, Bog voli da su ljudi dobri, a kako god da ga oni zovu, on se ne ljuti. On sve razume, zato i jeste Bog. Ahaaa...
Sem ove, za mene, potpuno zadovoljavajuće priče tada, a i sada(!), pojam religija, motao se po glavi kada je umrla učiteljica Vida, zemlja joj abera ne odnela, i kada sam prvi put bio na sahrani na kojoj je "hodža" bio malo drugče obučen, a isto u crnom (crnina me uvek plašila) , i što sam ga sve razumeo šta peva, nego kad je umro stric Ibro, tog hodžu ništa nisam razumeo dok je pevao, pa me pomalo i sramota bilo. E i to, da, setih se, tabut kod učiteljice Vide je bio skroz zatvoren, i ona je imala krst a stric nišan. Mislio sam isto je to, od drveta se pravi, i to moze da se bira, ko šta oće, moji su verovatno izabrali nišan jer je naše prezime mnogo dugačko, pa neće stati na krst.
Dakle, tako sam razmišljao, u miru bio, sa sobom i ljudima oko sebe, dok nisu došla neka (su)luda vremena i dok nisu došli neki ljudi, i rekli da su me roditelji lagali, i da je bitno kako Boga zovem.
Al ne lezi vraže, neću da trošim reči niti vaš i svoj život na te ne(ljude), i neću se baviti njima. A i ispostavilo se da su oni lagali, i da su baš od onih koje Bog ne voli.
Hoću nešto drugo da vam ispričam.
O tom svom utisku, ili osećanju koje me ne napušta od sinoć. A i taj moj Buda što mi se smeši ne da mi da se manem toga. Svega.
O budizmu, jako malo znam, ako bi bio strog prema sebi rekao bih gotovo ništa. Ne znam da li se Lama piše malim ili velikim slovom. Oprostite na neznanju.
Budizam kao religiju i uopšte pojavu doživljavao sam kao ljubav, pomirljivost, okrenutost ka sebi, harmoniji, dobru, svetlosti, spokoju, svesnosti, recju najmiroljubiviju religiju i božji put dat ljudima. Ma sve mi je to toliko privlačno bilo oduvek, a tako nenametljivo, da sam sve česće počeo da razmišljam, da kad se obogatim,( jer i to nameravam) na listu svojih top ten destinacija uvrstim i Tibet i Nepal, izmedju ostalih mističnih zemalja na istoku koje imam nameru da pohodim. E, pošto je to još uvek u fazi maštanja (još se nisam dosetio kako do prokletog novca), desi se da me pozove prijatelj koji zna da bi me to obradovalo i kaže mi u SKC-u, gostuje ili šta vec, drži predavanje jedan Lama. Pravi Lama. Zaboravio sam puno ime, mora da je bilo komplikovano pa zato, ne namerno, ali mislim da je skraćena verzija Ola Lama.
Čovek je danac, ima 60 godina, neverovatne fizičke, sasvim sigurno i mentalne snage. Silno sam se obradovao što evo sad, konačno imam priliku da uživo "upoznam" nekog ko nosi nekakvu posebnu energiju. Čistu, pozitivnu, ničim ograničenu i neograničenu.
I zaista, čuo sam jako mnogo dobrih i mudrih poruka. To su one rečenice koje sam i zapisao u blokčić.
A čujte, takvo što sam i očekivao.
Ali ono, što nisam očekivao, na žalost, je da tokom večeri s vremena na vreme, Lama iskoči iz budizma, iz priče o svetlosti, o prosvetljenju, o tome da što više ljudi misli dobro i pozitivno da je to jedini spas za nas kao pojedince, naše bližnje, sve ljude, i planetu uopšte. Da Buda ne želi sledbenike. Da Buda nije Bog.
I još nebrojeno mudrih rečenica iz usta tog, svakako drugačijeg čoveka.
I umalo da kažem, napišem, poštovanja dostojnog. Možda bi ja i mogao to da izgovorim, ali neću. Taj isti čovek je više puta tokom sinoćnje večeri rekao: da postoji religija u kojoj se tlače žene, da se ta religija zove islam, da "njih", ne interesuje zapadna civilizacija da bi je prihvatili, već da bi je uništili, sve vreme govoreći "oni", gurajući me u kolektivitet ni krivog ni dužnog, da "oni" misle samo na džihad! A ja sam bio prisutni demanti njegove generalizacije. I iako nisam dozvolio da me dirne i gurne u taj, stvarno ne znam ni kako bih to nazvao, ograničeni, tendenciozni, ljigavi pokušaj etiketiranja sa sve presudom... nisam, ni u najvećem ludilu, mogao to očekivati od ozbiljna čoveka a kamoli od budističkog sveštenika...
Ono čime je zaista prevršio svaku meru, jeste to da je budistički Lama(!) rekao da siromašnima, crncima u Africi, i azijatima iz siromašnih istočnih zemalja, treba pomoći tako što će zapadnjaci dati im koji dolar, i urediti im tako zakone da nemaju više dece od jednog. Do dva.
Vrhunac ovog prosvetljivanja beše kada prozbori sledeće: "Žena sa zapada, da bi ostala trudna, mora ići lekaru, a žena iz Azije, njoj je dovoljno da prođe pored muškog WC-a... smeh..."
Bilo je tu još kojekakvog iskakanja u geopolitiku, kad reče da ga rusi nisu razumeli kada im je govorio da je dobro za njih što su se tokom raspada SSSR-a " oslobodili država na ...stan ", misleći na bivše republike sa stanovništvom islamske veroispovesti, Tadžikistan, Kirgistan...
Razmišljam o tome od sinoć, da li bi mi bilo lakše da sam to sve čuo od političara, ili kakvog običnog čoveka. Kažem sebi, ok, jedan popa ne čini crkvu, a i budista frakcionaša je gro, ali opet u mojoj glavi taj čovek označen je kao fašista, pa bio on ko god. Ovaj čovek nije učinio da moja predstava o Budizmu bude drugačija nego što je bila. Učinio je da shvatim, ponovo, da ne postoji religija koja je zla, već da su ljudi ti koji je mogu tumačiti kako im se htedne. I da kukavica ne bira u čije gnezdo će da snese jaje. Ovaj čovek kada je pričao o Budizmu, bio je jedna krajnost, a kada je pričao o nečemu, što apsolutno nema veze sa Budizmom bio je oponent samoj svojoj predstavi, onome što bi on trebao biti. Na prvom mestu čovek.
Kada sam izašao iz SKC-a bio sam gotovo u goloj vodi, bez trunke besa, bio sam šokiran.