Pre mesec dana, usled komplikacija nastalih tokom par godina borbe sa rakom, umro je najznačajniji predstavnik „izgubljene" generacije savremenih skandinavskih pisaca, Jakob Ajersbou.
Karijeru pisca je započeo sa epistolarnim romanom „Fuga" i zbirkom pripovedaka „ Superego", Njegov proboj kao pisca je usledio tek sa romanom o narkomanskom miljeu u Olboru, Danska-„ Nordkraft", koji je kasnije preveden na većinu jezika kao „Anđeli u ubrzanju". Za ovo delo je dobio i najveću književnu nagradu u Danskoj- „Zlatni lovor" (nagrada u rangu naše NIN-ove nagrade), 2003. godine.
Ovo delo je nešto kasnije adaptirano za film istoimenog naziva, koji je postigao enorman komercijalni uspeh diljem Skandinavije. Film je režirao Ole Kristien Mes, poznatiji po dogma filmu br. 21. „ Ljubavna priča" (Kirin razlog). Režiser je radio, takođe, i na adpataciji Ajersbouvog romana za potrebe scenarija.Mesov film smo imali prilike da pogledamo i kod nas, tokom Festivala danskog filma, održanog prošle godine.
Pisac je svetlo dana ugledao pre tačno četrdeset godina u Kopenhagenu. Diplomirao je na Višoj strukovnoj školi za novinarstvo, 1995. ali se vrlo brzo okrenuo pisanju, koje mu je, prema njegovim rečima, „bilo prijemčivije da kaže šta zaista misli". Kritika je njegov kratak opus poredila, po svojoj jezgrovitosti, sa delima tvorca kolektivnog romana u Danskoj, Hensa Kirka, kao i težnji da ugao posmatranja stvari prepusti nizu podjednako važnih likova, koji su, u suštini, predstavljali jednu osobu, sa nizom različitih/mogućih karaktera- alter egoi samog pisca. Čulnost i varka sadašnjosti kao jedinog izvora realne egzistencije, svrstale su ovog pisca rame uz rame sa jednim od patrijarha skandinavske moderne, Tomom Kristensenom.
Uspeh knjige i filma doneo je potpunu ekonomsku slobodu piscu, koji više nije morao da se potuca po biroima za rad. Kritika je slavila ovaj roman kao delo 21. Veka (mada je to radila i sa Peter Hegovim romanom „Osećaj godpođice Smile za sneg"), sve dok se neko nije prisetio filma „Rekvijem za jedan san", nastalog po istoimenom romanu Hjuberta Selbija, jednog od poslednjih velikih imena Bit generacije, a potom „Trejnspotinga" Ervina Velša, zatim Berouzovog klasika „Goli ručak", i tako dalje, i tako bliže...
A onda se saznalo da je Ajersbou oboleo od raka, pa je sva medijska halabuka utihnula preko noći. Mučna tišina koja se osećala na svakom stupcu književnih časopisa i web stranica posvećenih književnosti i filmu, konačno je prestala prošlog četvrtka, kada je Ajersbo otišao u Valhalu da pije medovinu..
Ponovo se krenulo sa hvaljenjem njegovog lika i dela koji je vrhunio u gorepomenutom filmu, međutim senka plagijarizma i dalje natkriljuje njegovo najbolje delo. Da li o pokojniku uvek treba govoriti najlepše, čak i kad sumnja ostaje i posle smrti, pitanje je sad? Sumnja je takva stvar, da ostaje u domenu „sve je moguće" dok se dokazima ne materijalizuje u vidu argumenata. Kriv si, dok se ne dokaže suprotno. Međutim, argumenti protiv u ovom slučaju pripadaju jednom savremenom fenomenu koji još uvek uspešno prestiže silne teoretičare, koji pokušavaku konstatno da ga omeđe u tri poteza i učine ga gotovim proizvodom, koji se može koristiti pri iskrsavanju raznih problema. U pitanju je Globalizacija.
„I šta želiš time da kažeš?" upita, moj profesor književnosti, Mes, na moje sugerisanje da postoji uočljiva sličnost između Ajerbouovog hita i Selbijevog romana iz godine 2000. Neko neartikulisano mrmljanje koje je trebalo da čini odgovor je bilo najbolje što sam rešio da ponudim kao odgovor. U neke svetinje ne treba dirati, tako kažu knjige starostavne. Reći za neko delo da je plagijat, tek tako, ume biti mač sa dve oštrice, naročito ako takav sud iznosi student na razmeni.
Stoga pokazah svoju vaskoliku mudrost, time što sam na časovima filma, uradio prezentaciju na temu"Narkomanija na filmu"„ i pustio „Rekvijem za jedan san" poluuspavanoj studentariji, potom sam nastavio sa „Trejnspotingom" i još najavio „Goli ručak". Nisu nešto naročito reagovali, osim dubokog sna. Dosadno je....muzika je smor.. kad će kraj? To bi bile najživlje reakcije. Niko nije ni spomenuo u diskusiji nakon filmova, od koje bi i vlaške pomane bile življe, sličnost između ovih filmova. Dok su me „saleteli" sa pitanjima svake prestupne, počeo sam da vrtim točkiće i da uviđam krucijalnu grešku u svojoj nameri. Naime u suštini problema se nije nalazio sam plagijarizam, već jednostavno točak globalizacije koji stiže i u najtamniji vilajet.
Od Strindberjeve „Inferno krize" pa do „Dnevnika uživaoca droge", Alajstera Kroulia i kasnije, preko Karlosa Kastanede i već pomenutog Berouza, postajale su lične ispovesti o temi uživanja narkotika/narkomanije, koje su na ovaj ili onaj način predstavljale ovu temu. Ono što je zajedničko ovim delima jeste sama tema, što će reći da dva dela napisana na istu temu ne implicira plagijarističku nameru autora koji je svoje delo napisao kasnije (osim scenarista nekih domaćih serija, ali to je već svet za sebe).
„Na sve je nas neko uticao" reče jedared mudri Vudi Alen. Uticaji postoje i osećaju se u skoro svakoj knjizi koje se dohvatimo, kada taj uticaj pređe u identične pasuse ili hronologiju, e onda se već zapitamo odakle nam taj nelagodan osećaj dežavija. A onda je došla postmoderna, a kasnije i globalizacija i objasnila nam da stvari nisu onakve, kakvim mi mislimo da one jesu, ili bi trebalo biti.
Svako doživljava istinu na svoj način i daje joj svoje tumačenje, koje predodređuje društvo u kom se nalazimo, ali kad „ ovo društvo" počinje da pada pod uticaj „onog društva", dolazi do nestajanja nekih idiosinkrezija onog slabijeg i dolazi do prihvatanja načela, ponekad naturanja istih onog jačeg. Dobar primer za to je društvo u velikim kineskim gradovima, gde većina pored svog pravog mandarinskog imena ima i jedno englesko koje koristi kad god se pruži prilika (biće da to služi kao neka vrsta vizit karte za strance i nepoznate).
Upravo je to što su kritičari Ajersbouvog romana prevideli, sve vreme utrkujući se ko će koristiti više anglo-američkog slenga i pokazivati izuzetno poznavanje njurorškog kulturnog andergraunda i čega sve ne, mada su im sva saznanja stigla , manje više, od čika Gugla. Kao i dobroj većini nas samih. Jasno je da je pisac gledao „Trejnspoting" i možda čitao Selbija, ali, da li to, istovremeno, znači da se igrao kopipejstovanja? Ovde nema Da i Ne odgovora. Uzeti univerzalnu temu i staviti je u drugi okvir od onog na koji smo navikli stara je ko Stari zavet. Rimljani su oponašali grčke mimove, Seneka je kasnije pravio krvave tragedije, po ugledu na Euripida i Sofokla, Nemci su imitirali islandske sage, a Francuzi velšku i bretonsku usmenu književnost. I ništa od toga nije manje kulturološki/umetnički vredno. Upravo je njihovo novo (nacionalno obojeno) tumačenje činilo da se ona tretiraju istovredno.
Ono što je Ajersbou uradio, kao smerni stanovnik globalnog sela, jeste da je jednu temu oživeo onako kako bi se ona možda odigrala na njegovoj rodnoj grudi ili kako se ona možda, delimično, i desila. Posebnost njegovog dela jeste , što je u jednom društvu blagostanja (kao što Skandinavija na prvi pogled ume da izgleda) u kome je ekonomska jednakost slojeva norma koja je postala tradicijom, a samim time svaka naprednost smatrana iskakanjem iz unapred predviđene trase, prikazao koliko autsajderi iz njegovog romana (narkomani, dileri, mentalno neuravnoteženi, nezaposleni itd.) zaista štrče naspram jednog krajnje idealizovanog društva koje se polako ali sigurno urušava i nestaje. Bojeći ovu večitu temu karakterističnim hladnim bojama Severa i ujedno dajući joj novu draž. No godine pred nama nam uvek daju šansu da preispitamo svoj sud i, sasvim moguće, donesemo neke nove zaključke koji se nisu javljali kao opcija u ovom trenutku.
Germanski narodi kažu da kada osobe u živom razgovoru naglo zaćute, anđeo prolazi kroz prostoriju, ali kad izreknete novu reč, on nestaje. Ako čitamo između redova/gledamo između kadrova„ Anđela u ubrzanju", možda se desi i da vidimo jednog. Nikad se ne zna.