o istoriji tolerancije, ratovima i razduživanju od zločina
Crkva Snežne Gospe nalazi se na putu između Petrovaradina i Sremskih Karlovaca, na području takozvane Tekije.
Sagrađena je u slavu pobede austrijske vojske nad Turcima 1716. godine. Ranije se na istom mestu nalazila mala kapela cistercitskog reda koju su Turci srušili 1526. godine, da bi na ruševinama podigli drvenu džamiju sa minaretom i prostoriju za derviše. Zato je i nazvaše tekija (na arapskom: odmorište). Posle Karlovačkog mira 1699. godine, isusovački red na istom mestu osniva kapelu Bezgrešnog Začeća Marijina. Današnja crkva je sagrađena 1881. godine, po projektu zagrebačkog arhitekte Hermana Bolea, zalaganjem opata Ilije Okrugića Sremca i dozvolom Josipa Juraja Štrosmajera.sa oltarima u katoličkoj, pravoslavnoj i protestantskoj verziji. Na zadnje kube je postavljen krst i polumesec kao znak da bogomolja pripada dvema religijama. Polumesec je položen ispod krsta, kao simbol pobede hrišćanstva nad islamom avgusta 1716. Po nekim izvorima, polumesec je i znak da se na tom mestu nekada nalazila džamija.Crkva ima dva tornja i tri zvona u jednom, a unutra se nalaze oltari za tri hrišćanske veroispovesti: katolički u pročelju, a pravoslavni i protestantski sa jedne i druge strane.Renovirana je 1976. godine.Postoji jedna zanimljiva legenda vezana za "Varadinski rat". Po njoj se na dan bitke, 5. avgusta 1716. godine, dan Snežne Gospe, digla strahovita oluja, koja je izazvala pad jutarnje temperature, pao je sneg i turska vojska se smrzla. Ovo je veoma uticalo na ishod bitke: princ Eugen Savojski je iskoristio vremensku nepogodu i po najcrnjoj noći je prišao Turcima iza leđa. U znak zahvalnosti, Snežnoj Gospi je podignuta crkva na tom mestu.(izvor:wikipedia)
Crkva na Tekijama je nesrazmerno poznata upoređeno sa svojom istorijom i snažnom i sjajnom porukom koju nosi::
http://www.novisad.rs/sh/content/crkva-na-tekijama
" Poznato hrišćansko svetilište, ekumensko, gde uoči 5. avgusta sa litijama i procesijama navraćaju pravoslavci, protestanti i katolici, u znak sećanja na zajednič ku pobedu nad Turcima 1716, na dan Snežne gospe. U srednjem veku na istom mestu bila je mala kapela bez tornja, koju su Turci porušili, kad su tokom XVI veka zauzimali ove krajeve. Oni su ovde podigli drvenu džamiju sa minaretom i staništem za dva derviša, što po arapskom dobi ime „tekija”, odnosno počivalište. Isterivanjem Turaka 1687. godine, petrovaradinski fratri pretvorili su džamiju u katoličku bogomolju. Godine 1881. podignuta je sadašnja crkva sa dva tornja u gotskom stilu, zalaganjem opata Ilije Okrugića Sremca, a dozvolom biskupa Štrosmajera, po projektu zagrebačkog arhitekte Hermana Bolea, a na zadnje kube je stavljen krst i polumesec. U temelj crkve sahranjen je njen idejni tvorac Ilija Okrugić Sremac, rodom Karlovčan i školski drug srpskog pesnika Branka Radičevića, nosilac srpskog i crnogorskog odlikovanja, uz titulu opata svetog Dimitrija mučenika sremskog, koju mu je dodelio biskup đakovački. Ova crkva ponovo je restaurirana 1976. godine, a radove je izveo arhitekta Antun Drk. Vitraže je radila firma Milana Stanišića iz Sombora u kolorisanom staklu."
Kako i zašto nas ova crkva, jedan od prvih pravih spomenika religijskoj i svakoj drugoj toleranciji, nije skoro ništa naučila? Kako i zašto i danas crkve kojima je Snežna Gospa dom, sasvim ćutke (ili i ućutkujući) prelaze preko poruka graditelja ove crkve?
Zašto nam ona nije postala glavni hram, već se obilazi samo "za Vrbicu", a da oni koji dolaze i ne znaju istoriju mesta i crkve, niti se ko trudi da nas sve na to podseti? (a često mnogi ne znaju ni šta obeležava dan na koji je pohode)
Kad god prođem pored nje setim se kako su napori, ideje i dela graditelja tolerancije krhki, retki i uvek podložni zaboravu, a istovremeno i stalno "otkrivenih bokova" za netrpeljivost, nasilje i aroganciju neznalica i hrišćanstva i islama i istorije.Kako su neprestano meta beskonačnih napada mrzitelja života.
Zgrada sama nas na to podseća jer je više od 300 godina od Karlovačkog mira za nama (26.01.1699), a mi kao da bi najviše voleli da crkva, nastala decenijama kasnije, i ne postoji na putu tako da skoro udariš u nju (jedan kamion nedavno i jeste), kao da razumemo samo poruke mržnje i netrpeljivosti a imamo predebelo uvo za poruke razuma i tolerancije iz prošlosti.
Samo kao primer i podsećanje na prethodni događaj u blizini Tekija: i danas postoji Kapela mira u Sremskim Karlovcima u kojoj su se vodili pregovori i prvi put u istoriji diplomatije odvijali su se za okruglim stolom, da niko nema primat u pročelju. Svaka delegacija ulazila je u većnicu (u improvizovanoj baraci) na svoja vrata, da ni tu ne bi bilo prvenstva nijedne strane. Tursku je zastupao reisefendija Rami, Austriju grof Volfgang Etingen, Rusiju Prokopije Bogdanovič Voznicin, Poljsku Stanislav Malahovski, Veneciju Karlo Racini, Holandiju Jakob Kolier a Englesku ser Vilijem Pečet. Pregovarači su se sastajali 36 puta i konačno odlučili da potpišu mir na dvadeset godina, 15 minuta pre ponoći, «kada su zvezde imale pogodan položaj». (nihil novo sub sole)
Od tog mira bilo je puno ratova oko Tekija, prepun je XVIII, XIX, a naročito XX vek ratova, zločina, razvijenih zastava i truba koje crkve nisu ni pokušavale da utišaju ili ućutkaju, naprotiv.
I danas nikako da se razdužimo od ratova i zločina devedesetih, od ratova koji su počeli mitovima i kolektivnim podsećanjem samo na istoriju "podobnu" za ratove iz koje je crkva o kojoj je reč brisana kao nebitna.
I znam da su Tekije videle mnogo mrtvih koji danas, bezimeni i zaboravljeni imaju svoje "odmorište" zauvek u okolini crkve i dunavskim močvarama i ritovima iza nje. Bezimeni su zato što su njihovi savremenici propustili da o svima njima ostave pisani trag, ali su nam ostavili poruke Snežne Gospe koje nećemo da čitamo.Kad bi hteli, bilo bi lakše suočiti se sa realnošću kojoj smo savremenici, sa strahotama kojima smo bili svedoci, sa zverima u ljudskom obliku koji su bili neposredni učesnici (i počinioci) ili organizatori zločina.Opiranje - društveno, crkveno, partijsko, lično i državno traje već više od 15 godina, od potpunog poricanja da se zločini uopšte dešavaju ikome drugome osim "nama" do današnjih stavova o tome da su "zločini činjeni na svim stranama" (pa se to valjda onda "potire po zlu") i kao i uvek onih malobrojnih koji ne odustaju od potrebe za odgovornošću, za kaznom, za pravom žrtvi Od volje da se ovaj predug proces suočavanja nastavi, od rešenosti da se ne odustane od razduživanja sa zločinima zavisi kakav znak ćemo, mi savremenici, ostaviti onima koji dolaze posle nas. Za početak, možda je dobro čuti nešto i o crkvi na Tekijama, ona nam je deo tradicije baš kao i mitovi, lažni ili pravi, kojima smo inače skloni.
A čak i onima koji ne žele da čitaju ili da čuju, dovoljno je da dva puta pročitaju samo ime crkve. Nema dve takve.