Lutajući po internetu već deset godina našla sam svoja omiljena mesta koja ne propuštam, skoro dnevno. Neka su nestala, svako se menjalo na bolje, prateći tehnologiju ili idejom izazivajući tehnologiju.Rado odlazim na dva posebna: edge i boingboing
Na prvom od njih postavljeno je pitanje "What are you optimistic about?" na koje odgovaraju razni ljudi, umetnici/e, naučnici/e, književnici/e, filozofi/kinje, blogeri/ke, doktori/ke, novinari/ke, IT stručnjaci,....raznog sveta se može naći i čitati o tome s koliko i kakvog optimizma gledaju u budućnost, šta je to što sa vedrinom i pozitivnim stavom očekuju da se dogodi njima, svetu u kojem rade ili u svetu uopšte. Ako posetite sajt, videćete da se mahom njihovi odgovori odnose na IT, na globalizaciju, na nove energije, na očekivanje rešavanja raznih tema i problema kojima se bave....čitav svet dobre nade prostre vam se po ekranu dok "skrolujete" ljude sa optimizmom....Njihovi odgovori se mahom ne odnose na realnost, već na neposrednu ili dalju budućnost i to je srž optimizma - mislim da i ne postoje ljudi koji svoj optimizam objašnjavaju realnošću, već gledanjem u budućnost, a u realnosti će gledati da urade sve što mogu da bi ta budućnost ličila na njihove optimističke slike i odgovore.
Pretpostavila sam da bi kod nas na takvo pitanje odgovore ljudi tražili u realnosti, a ne u budućnosti.I onda sam rešila da se raspitam u svojoj okolini, da pokušam da postavim isto pitanje i proverim tu pretpostavku:
"Zbog čega si optimističan/optimistična?"
Oni meni najbliži odmah su odgovarali "Da l` si ti normalna?!Kakvo ti je to pitanje!?". Sa EDGE, odgovaram, obično pitanje, ništa posebno.
Zatim bi usledila lavina tekstova o tome kako se nema nikakvih razloga za optimizam, da se imaju samo brige, da se gleda da se preživi, da je zdravlje loše, da se stalno nervozno, da hoće da se poludi, da je sve očaaaaajnooo, da više ne zna ni šta će sa sobom....duga lista kojom optimizam nijednom nije spomenut. Jedino što žene nisu propuštale da kažu "Ma, samo se nadam da mi svi budu zdravi, a ostalo, mani me...kakav optimizam...samo gledam da ne izbudalim totalno..."
I razumela sam da kao da smo zaboravili da planiramo, da zastanemo, da udahnemo, da probamo da zamislimo kako će nam izgledati život za godinu, dve, deset...Žene su mi odgovarale: "Aman, ženo, nemam vremena od posla da zastanem, biće mi isto ovako, šta imam da zastajem...", a muškarci su pokušavali da mi daju racionalna objašnjenja da nema razloga za optimizam, jer nama NIKAKO NE MOŽE da bude bolje, pa što bi uopšte razmišljao...
Zato što smo živi - odgovaram, zato što mislim da nije normalno da si živ i da se ne nadaš, da makar krišom i od drugih i od sebe ne gajiš nekakav optimizam o svojoj bezbrižnosti u budućnosti. Kod nas je IN da budeš u "sve je to beeezveeeze" raspoloženju, kod nas je otmeno biti ciničan prema svemu. Kod nas je optimizam nekako OUT.
Sumnjičavo su me gledali, odmahivali rukom na sve moje predloge da ipak razmisle, mora biti neko zrno optimizma u njima, neka kristalna klica čežnje za bezbrižnošću i normalnošću koja bez optimizma ne ide.
I jedna mi drugarica reče: "Postoji, ali se ja bojim i da pomislim da postoji". To sam razumela - mi se optimizma bojimo, otud taj stav - ako ništa dobro ne očekujem, onda mi se ništa loše ne može desiti, siguran/sigurna sam od podsmeha drugih i sopstvenog razočaranja što sam (bio/bila) optimista.
Izgleda da je kod nas samo za hrabre ostavljena rečenica "optimista sam". Ili za one koje će drugi ljudi smatrati naivnima i ludima, a ne samo hrabrima, ako se usude da izgovore takvo šta.
A onda ostaje važno pitanje - kako će nam se dogoditi dobro, bezbrižno vreme ako se sami bojimo da poverujemo da je moguće?
Ja sam optimista.
Ne zato što se kaže da je "optimista pesimista sa premalo činjenica", a pogotovo ne zato što mislim da se za optimizam može napraviti lista racionalnih razloga.I najvažnije - nikako zato što mislim da su razlozi za optimizam očigledni. Naprotiv.Baš zato što ta očigledna lista nedostaje i zato što postoji nekakav strah od optimizma, zato se i raspitujem unaokolo.Zato radim ono što optimisti inače ne rade - proveravam po sto puta da li dobro VIDIM kad GLEDAM u brojke iz raznih sektora, u brojke iz istraživanja, u ljude, u tok i trendove društvenih procesa, u nedovoljne, ali ipak merljive pomake i promene svuda oko mene.Namrgođeni pesimisti, opisivači lošeg stanja, cinici, nabeđeni analitičari i ljudi ubeđeni da je menjanje na bolje nemoguće obično mi kažu da ih nervira strašno kad vide bilo čiji i bilo kakav optimizam, pa dodaju: "pa, zar ne vidiš kakva je situacija, pobogu?!". Vidim. Naravno da vidim.I optimista sam.Jer sve to loše iz svakodnevice predstavlja samo spisak tema koje treba uklnoiti, rešiti, preći kao prepreku da bi se proverilo da li su optimističke procene i očekivanja od budućnosti zaista u svojoj klici svuda oko nas.Prosto verujem da je moguće. Uvek je moguće, takvu mi poruku šalju malobrojni koji se usuđuju da budu optimisti ili ja želim takvu poruku da čujem, što mu izađe na isto.
Vedrina optimizma je neophodna, zdrava i verujem da ju je uvek moguće pronaći, samo ako stvarno potražiš.I pomaže da razumeš ljude koji se optimističkih procena nekako - boje, da ih ohrabriš i podstakneš da gledaju dalje od dnevnih teškoća, nepravdi, siromaštva stvari i duha, svega zlog, mrzovoljnog, crnog, ružnog i tužnog što je tako lako ilustrovati nizom primera iz svakodnevice.
Pretpostavljam da mi ove godine niko (ili jako malo njih) neće poverovati da je moguće biti optimista, danas i ovde, pa predlažem da se propitamo za godinu, za dve, za pet...jer nekako verujem da ćemo tada deliti optimizam....za dalju budućnost.