Serbia's on the Road to Happiness - Come inside!
by Goran(che) Nikolić
title translated by Gorda(na) Ninković
''Srećni su oni koji svoje misli fiksiraju na neki drugi objekat, a ne na samu sreću'' [1]
U evroatlantskim zemljama tzv. ''Ekonomija sreće'' postala je vrlo važna tema, čak i na državnom nivou, jer su političari (konačno) uvideli da im je džabe da govore o rastu GDP-a, ili padu nezaposlenosti, ako im birači nisu zadovoljniji nego pre četiri godine.[2] Sasvim konkretnom akcijom ''istakao'' se ''omnipotentni'' kralj Butana (siromašna država na Himalajima), koji je bizarnim aktom uveo bruto nacionalnu sreću kao glavni pokazatelj blagostanja nacije. Sreća se osmehnula i D. Kanemanu, psihologu koji je dobio ‘'Nobela'' za ekonomiju 2002, i to za merenje zadovoljstva ljudi (i koji, na neki način, barem delimično, odbacuje, tezu da je sreća, kao ideal koji nas večito mami i pokreće, zapravo nedostižan[3]). On je, pored ostalog, pokazao da se osmeh kod srećnih ljudi više prepoznaje u očima, a manje na ustima.[4]
Šta je sa Srbijom? Postaje li naše društvo srećnije? Da li u Srbiji 2007 živi sve više srećnih pojedinaca? Da li ste, možda, primetili manje mrkih pogleda ili niži nivo agresije?
Brojna (ali ne i većina) domaćih istraživanja pokazuju da su građani nezadovoljni, i u nekim anketama većina ispitanih tvrdi da su bili srećniji ''kobnih'' devedesetih (možda i zato što su bili mlađi), u vreme kada se čak moglo i slutiti da ''bračni par sa Dedinja'' uživa u ''reality'' dramaturgiji. Sociolozi ovaj fenomen uglavnom objašnjavaju prevelikim očekivanjima ljudi od peto-oktobarskih promena kao i povećanim strahom od gubitka posla. Građani na pitanja iz upitnika u anketama ne odgovoraju na osnovu racionalnog sumiranja stanja društvenih institucija ili privrede, već neretko jednostavno iznose mišljenja na osnovu svojih emocija ili intuitivno; u svakom slučaju, viđenje i samo-ocena životnog standarda je vrlo subjektivna stvar.
Pošto nemamo previše kvalitetnih, ''licenciranih'', istraživanja ''oslonićemo se'' na međunarodno kodifikovane pokazatelje (''life satisfaction score''[5], ''feeling of happiness''[6], ''quality of life''[7], itd.), a potom ćemo pokušati da na osnovu trendova u zemljama u tranziciji, koje su prošle ''našu fazu'', pokušamo da predvidimo buduća kretanja. I na kraju, imamo nameru i da odgovorimo kada će, konačnoJ, prestati rast sreće u Srbiji.
Indikacije rasta zadovoljstva životom u Srbiji
Po World Value Survey (2007) prosečna ocena ''pokazatelja zadovoljstva životom'' za Srbiju iznosila je 5,63 (2001. za 1186 ispitanika), što je rast u odnosu na pet godina ranije, kada je isti indeks iznosio 5,56. Po istom pokazatelju od nas su nešto lošije stajale: Bugarska 5,34, Rumunija 5,23 (za 1999) i Albanija 5,17 (2002), dok je situacija kod bivših sovjetskih republika bila još gora (npr. Ukrajina 4,46 1999), kao i kod zemalja trećeg sveta (npr. Pakistan 4,85 2001). Međutim, zemlje severo-zapadno od nas imale su daleko viši nivo istog indeksa.[8] Srbija se slično kotirala i prema studiji EBRD (Sanfey P, 2005) gde je indikator zadovoljstva životom ostvario relativno mali porast u periodu 1999-2002 (prosek) u odnosu na pet godina ranije (svrstani smo negde na sredinu lestvice zemalja u tranziciji[9]).
I po ''osecanju sreće'' Srbija je imala nešto bolje rezultate 2001. u odnosu na 1996. jer je zbir ispitanika se odgovorim ''very happy'' i ''quite hapy'' bio 75% (2001), što je za skoro 4 procentna poena više nego 5 godina ranije (inače, vrlo srećnih -''very happy''- je bilo samo 12,3% što je komparativno posmatrano veoma nizak nivo, posebno gledajući zemlje ''zapada''[10]). Na sličnoj pozicija naša zemlja nalazi se i prema (nejednakošću korigovanom) indeksu sreće za period 1995-2005 (prosek), gde nešto bolje stoji od zemalja prema jugo-istoku, dok, zaostaje za, prakitčno, svim bogatijim zemljama.[11]
Najviše sreće u zapadnim društvima
Većina referentnih istraživanja ukazuje da su zemlje sa najvećim nivom GDP (ili HDI) i produktivnosti i najsrećnije (na vrhu liste su Danci i Holanđani), ali kada se ispune bazne potrebe (hrana, odevanje, stan) viši GDP ne čini društva srećnijim.[12] U bogatim zemljama nivo satisfakcije nije bitno porastao poslednjih decenija i pored značajnog privrednog rasta, što se objašnjava tzv. teorijom adaptacije, odnosno time da se ljudi lako prilagođavaju na bolje uslove života i da im je, pre svega, bitan relativni status.[13] Materijalno blagostanje utiče na osećaj sreće u relativnim odnosima: za pojedinca je najpogubnije ako mu je prvi komšija bogat. [14]
Najvažnije stvari koje nas čine srećnim su poverenje, poštenje, jaka socijalna baza, stabilan emotivan život kao i posao koji nas ispunjava (indikativno je da su ljudi koji se mogu pohvalitti ovim ''dostignućima'' istovremeno u proseku i bogatiji). Treba reći da su sretniji ljudi bolji u ostvarivanju socijalnih kontakata, imaju uspešnije brakove, duže žive i znatno više zarađuju. S druge strane, kod nezadovoljnih radnika dolazi do niže produktivnosti rada, porasta krađa imovine kompanije, većeg odsustva sa posla[15](indikativno je da ljudi koji odu u penziju prosečno umiru ranije od vršnjaka koji rade). Gubitak posla[16] ili siromaštvo smatra se jednim od ključnih uzroka nezadovoljstva. Najmanje su sretni ljudi srednjih godina (od 35 do 55), jer nisu još realizovali zacrtane ciljeve. Pored toga, nalazi ukazuju da su generalno srećnije pripadnice ženskog pola, obrazovaniji kao i ljudi sa višim dohotkom, dok su manje zadovoljni oni lošeg zdravlja kao i nezaposleni.
Kako povećati sreću?
L. Frascati, 2006 (Does Money Buy Happiness?) ukazuje da ako koristite rast dohotka da kupite samo veću količinu roba (kumulacija bogastva) nećete postati srećniiji nego pre. Međutim, ako vam rast dohotka posluži da se oslobodite stresnog posla i ublažite presiju tada ćete zaista postati srećniji, jer ćete moći više vremena da posvetite porodici, prijateljima, seksu, fizičkim vežbama, spavanju, putovanju, kao i spremanju i konzumiranju jela, gledanju TV-a, netu, molitvi...
Nameće se zaključak da društvo treba da uloži napore da se popravi položaj grupa kod kojih je detektovano najniže zadovoljstvo životom (nezaposleni, ljudi sa neadekvatnim kvalifikacijama, stariji i bolesni, siromašni, samci), ali je jasno da je takva politika, koja bi značila povećana socijalna davanja, budžetski problematična. Kao rešenje nameće se gradnja humanijeg društva, što se čini vaspitanjem i, što bi Nemci rekli 'bildung-om' pojedinca. Društvo treba da bude kompaktnije, da se trudi da smanjuje jazove izmedju različitih grupa[17], odnosno da gradi mostove medju njima, a ne da ojačava same grupe, koje tako ostaju izolovane, zasebne jedinice, bez stvarne razmene sa ostatkom društva. Treba podcrtati bitnost svake uloge, odnosno šrafa u sistemu kao neophodnog da bi mašina radila, ne podstičući razvijanje sebičnosti. To je kao u pozorišnoj predstavi; nema male i beznačajne uloge; svaka je nužna za celinu komada i onoga što se ima reći. Može samo da bude loš glumac koji treba da prenese odredjenu ulogu.
Ono što se iz posmatranih anketa nazire je da je peti oktobar napravio ''prelom'' da i posle toga dana, barem u percepciji većine ispitanika, mnogo toga više nije bilo isto (neki su to, naravno doživeli kao negativan događaj, ne dan nade, već početak beznađa). Nesumnjivo je da je Srbija u poslednjih sedam godina napravila značajne pomake na planu ekonomskih i ukupnih društvenih reformi koje su, pored ostalog, dovele do rasta životnog standarda, odnosno plata (sa 50 na 350 evra), GDP po stanovniku (sa oko 1000 na očekivanih 5000 dolara 2007), kao i do veće izvesnosti, odnosno smanjivanja rizika u životima ljudi. Uzimajući u obzir da ''life satisfaction'' pokazuje snažnu pozitivnu korelaciju sa nivom GDP-a po stanovniku ili sa ostvarenim privrednim rastom, odnosno tranzicionim napretkom kod manje razvijenih zemalja, onda nije iznenađenje da su građani Srbije zadoljniji životom nego što su bili u vreme opšte apatije sredinom devedesetih. Očekivano je da, u skladu sa dosadašnjim kretanjem ‘'life satisfaction'' u zemljama u tranziciji (sredinom devedesetih je dostigao najnižu tačku i od tada počeo da raste dostižuči pred-tranzicioni nivo), da, zajedno sa progresom u reformama, odnosno ekonomskim rastom, dođe do nastavka porasta samo-ocenjenog zadovoljstva životom i u Srbiji.
Istraživanja pokazuju da kada se postigne nivo GDP-a od 20 000 dolara[18] po stanovniku dalji porast GDP više ne utiče na rast zadovoljstva životom. Pošto naša zemlja ove godine tek ''prelazi'' 5 000 dolara, čini se da rastu sreće neće biti kraja[19], odnosno da će potrajati još decenijama (dok ne stignemo do zemlje ''meda i mleka'', kako su je nekada, s' početka 15. veka, verovatno neopravdano, zvali[20]). Naravno, ako se ne desi neko ''neprijatno'' iznenađenje, poput, ne daj bože, rata, Velike depresije[21] ili dolaska ratobornih van-zemljakaJ.[22]
[1] reči Džona Stjuarta Mila, čuvenog ekonomiste i filozofa 19. veka, na kraju svog, ne mnogo srećnog života (pripisuje mu se i izjava: ''Bolje nezadovoljan Sokrat nego zadovoljna svinja'').
[2] Pre četiri godine britanska Vlada je publikovala izveštaj o ''životnoj satisfakciji'', u kome se zahteva državna intervencija da bi se podiglo zadovoljstvo življenja. Naime, forsiranje modela sebičnog kapitalizma (‘'Tačerizam'') učinilo je Britance nesretnima. U poslednjih sedam godina raznim javnim politikama pokušava se građanstvo učiniti sretnijim, ali se indeks sreće u Britaniji više od trideset godina nije bitnije menjao. S druge strane, zanimljivo je da evropske zemlje koje vode socijalisti sve lošije stoje kad je u pitanju osećaj sreće svojih građana. Ljudi žele neku vrstu socijalne sigurnosne mreže evropskog tipa, ali isto tako žele slobodu i priliku za rad, odnosno napredovanje.
Inače, u pomenutoj studiji britanske Vlade vrlo su neočekivani pojedini nalazi: npr. stanovnici Gane imaju jedan od najviših skorova satisfakcije životom iako su jedna od najsiromašnijih zemalja sveta; jedna od najsiromašnijih država Azije, prenaseljeni Bangladeš, se bolje kotira od Rumunije; Francuska se po nivou zadovoljstva životom kotira slično kao i Nigerija iako ima mnogostruko veći GDP po stanovniku.
[3] Naravno, uvek mogu da nađu način da isplivaju mnoge, u biti, demagoške, teorije dostizanja sreće i ostaje ogroman manevarski prostor za sve političare ovog sveta da manipulišu obećanjima, za koja svi, ako ništa, a ono podsvesno, znaju da ne mogu biti ispunjena. No, prosto, u pitanju je model funkcionisanja svih odnosa medju ljudima, koji se mogu svesti na igre u kojima svi učesnici uživaju u svojim ulogama, iako im posledice istih ne odgovaraju. To dobro analizira Erik Bern u knjizi ''Koju igru igraš'' - i ovo bi se njegovim rečnikom moglo definisati kao igra ''Srećan što može da pomogne''.
[4] Prof. Kahneman je vođa tima, koji je nedavno ''lansirao'' novi indeks koji meri nivo sreće, odnosno zadovoljstva ljudi, koji je sintetička mera koja obuhvata uživanje ljudi u različitim aktivnostima i periodima.
[5] ''Life satisfaction score'' ili ''satisfaction with your life'' (pokazatelj zadovoljstva životom) se dobija na osnovu ankete u kojoj ljudi daju odgovor na pitanje u kolikoj meri su zadovoljni svojim životom. Najnezadovoljniji mogu svoj nivo satisfakcije životom oceniti sa 1, a najsrećniji sa 10.
[6] Feeling of Happiness (osećanje sreće) dobija se, takođe, anketom i postoje četiri ocene: very happy, quite hapy, not very happy, not at all hapy.
[7] Po ''Quality of Life'' indeksu (The World in 2005), Srbija sa 5,428 poena dosta zaostaje za većinom evropskih zemalja (npr. isti indeks kod Hrvatskoe je 6,301).
[8] Npr. Japan 6,48 (2000), Italija 7,17 (1999), Finska 7,87 (2000), Češka 7,06 (1999), Hrvatska 6,46 (1999), Norveška 7,66 (1996), Britanija 7,40 (1999).
[9] Najbolje se kotira Slovenija (7,23) koja je čak nešto iznad Francuske (7,01) i, praktično, uporediva sa Nemačkom (7,42) i Britanijom (7,40). Dobru poziciju zauzima i susedna Hrvatska (6,68) kao i Češka i Poljska. Dno lestvice drže uglavnon zemlje Zajednice nezavisnih država.
[10] Takvih je (''very happy'') u u Finskoj čak 24,3% Japanu 28,6%, Francuskoj čak 31,4%. Zemlje u tranziciji su bile bliže nama: Češka 11%, Hrvatska 13%, Mađarska 16,8%, dok su Rumunija u Bugarska ''zaostajale'' sa 3,6% , odnosno 8% (podaci za 1999, 2000 ili 2001.).
[11] Srbija (5,1), Rumunija (5,0), Bugarska (4,2), Makedonija (4,9), Rusija (4,4), Tanzanija (3,2), Hrvatska (5,9), Slovenija (6,7), SAD (7,4); prvo mesto drži Danska (8,2). Izvor: Veenhoven R, Inequality-Adjusted Happiness in 94 nations 1995-2005, World Database of Happiness, Rank Report 2006-4b.
[12] Što upućuje da se vrlo brzo naviknemo na to da imamo više i zaboravimo da koliko smo nekad imali.
[13] Npr. procenat Amerikanaca koji sebe opisuju kao vrlo srećne ljude praktično se nije promenio u poslednjih pola veka iako je u tom periodu ostvaren značajan rast realnog društvenog proizvoda po stanovniku (oko dva i po puta), radikalno je unapređena medicinska zaštita, došlo je do poboljšanja obrazovnog sistema, ostvaren je progres demokratskih institucija itd. I Japan je bio siromašna zemlja 1960. i do kasnih 80-tih GDP je porastao skoro 4 puta, ali je prosečni nivo sreće, praktično, ostao isti.
[14] ‘Opasne' su i nove tehnologije (TV, internet), jer doprinose su da postanemo svesni koliko su drugi sretniji, imućniji ili sposobniji od nas.
[15] Uvoz tzv. "team buildinga" (to je u stvari instantno rešavanje problema otuđenja) iz Amerike skoro da je besmislen u Srbiji, jer naši ljudi nisu otuđeni, rado ostvaruju kolegijalne i prijateljske odnose na radnom mestu, ispijaju kafe i razgovaraju.
[16] Budući da je Srbija dominantno patrijarhalno društvo, nezaposlen neće završiti na ulici (kao Amerikanac), već uz njega staje porodica. Srbi ne idu, kao zapadnjaci, psihijatrima, već se prvo obraćamo za pomoć rođacima i prijateljima (a, nažalost, neretko i ''magovima'' ezoterije).
[17] Anri Bergson u svojoj knjizi ''O smehu'' govori da postoje tri osnovna zapažanja ili fakta kada se govori o smešnom odnosno komičnom. Prvi je da nema komičnog izvan onoga što je čisto ljudsko. Drugi uslov je ravnodušnost, jer smeh nema većeg neprijatelja od osećanja. Po trećem inteligencija mora da ostane u stalnom dodiru sa ostalim inteligencijama; ne može čovek uživati u smešnom ako se oseti odvojenim od drugih; smehu je potreban odjek.
[18] Radi se o američkim dolarima stalne kupovne moći iz 2000.
[19]Imajući u vidu trenutno relativno nizak inciijalni nivo bazičnih determinanti sreće.
[20] U ranom petnaestom veku srpsku despotovinu, koja se na kratko ''oporavila'' posle bitke kod Angore, zvaše ''zemljom meda i mleka''. Vrlo ubrzo je propala (1439), a obnovila se na kratko samo zahvaljujući neverovatnim sposobnostima i bogastvu Đurađa Brankovića.
[21] Ekononomske ili, pak, ako, na nesreću, narodu kolektivno poraste nivo melatonina uz, istovremeni, pad adrenalina i seratonina, i slično.
[22] Naravno, ovaj tekst neko može shvatiti kao vid naučničke enigmatike kojom se može razmetati na stručnim seminarima, ali ne i kao dobru osnovu za poboljšanje situacije.