e pa, dragi moji, jeste da ima zažarenijih tema od ovih mojih detinjastih beastia, ali nekako nisam sasvim mogao da se spojim sa vremenom te napišem jednu omiliju na račun države egzit . ;)
počelo je sve na ž-stanici u pešti. stigao sam tamo sa strašnim pljuskom, možda jednog od poslednjih normalnih dana pred početak trenutnog talasa žege u regionu. na stanici je sve vrvelo od užurbanih backpackers-a. nisam u prvom momentu obratio sasvim pažnju na to, nisam ni pomislio da sam imao razloga da obraćam pažnju, sve dok nije počeo da se približava čas polaska kompozicije avala, na relaciji beč-budimpešta-novisad-beograd. kada je čas kucnuo, međutim, iznenada sam shvatio da svih hiljadu i kusur okupljenih backpackers-a čekaju isti voz kao i ja! odjednom više nisam pred sobom video situaciju uvek skoro praznog vlaka na relaciji pešta-ns, sa tu i tamo pokojim zalutalim subotičaninom, novosađaninom, beograđaninom, ili kakvim pak mrkim čikom nalik na službenika udbe (čelav, u crnoj kožnoj jakni, nabildovan, sa skupocenim naočarima za sunce, roleksom, i neobjašnjivim setom gruzinskih, rumunskih, ili inih pasoša i savršeno tečnim mađarskim i ruskim jezikom, i neizbežnim srpskim 'brate!'); ne, ničega od ustaljenog repertoara za avalu nije bilo. naprotiv, u doslovce usplahirenoj, bučnoj i posve veseloj vrevi i gurki, nakon huka pozdrava za pristanak avale u stanicu k'o mančester da je postigao gol na nekoj važnoj tekmi u evropi, uspeo sam kroz gužvaju da se umuvam u voz. na momenat sam čak uspeo i da sednem, al' samo na momenat, pošto su uto uletele u kupe šest engleskinja sa rezervisanim sedištima?! ovo je već bilo krajnje čudno za mene, em sav ovaj strani narod em još nekakve rezervacije sedišta?! proverio sam ipak, za svaki slučaj, da nisam greškom ušao u vlak za minhen a ne u avalu, uštinuo se krišom za butinu i obrisao oznojeno čelo vlažnim ubrusom i skontao - ne, ne sanjam, to sam ja, štajga u pešti, kompozicija za srbiju, 2007. i, fucking, pun voz nekakvih engleza i engleskinja.
u vozu nije bilo apsolutno ni mrvice mesta, i po kvadratnom metru je stajalo, čučalo, sedelo otprilike po dvoje ili troje ljudi. sličnu gužvu sam video samo još na ferijima u grčkoj, i na eurolines relacijama po francuskoj, španiji i portugalu (u nemačku sam putovao eurolines basom iz srbije, ali taj doživljaj bih radije zauvek potisnuo u zaborav). uglavnom, čitava britanska ekipa se zaputila na egzit 007, 'de ćeš u glastonbury na ovu skupoću, bolje na exitfest'.
prilično sam se iznenadio ovoj british-youth invaziji na novi sad, al' sam tek posle skontao nešto čega takođe nisam bio uopšte svestan, that is, koliko je exitfest narastao od moje poslednje - i jedine - jednodnevne posete 2001. godine.
neću pričati mnogo o koncertima na mejnstejdžu - muzički ukusi toliko su diferentni i disperzivni, i u odnosu prema muzici se najbolje pokazuje koliko je, u stvari, ljudi, toliko i ćudi; al' ja sam odreagovao potežući se vazduhom preko mediterana i železnicom preko panonije, na jednu do pre par godina potpuno nezamislivu stvar, that is - beastie i wu-tang live u našoj malenoj nedođiji od zemljiške. na oba koncerta mi je bilo super (u velikoj meri zahvaljujući jeleni i dragani iz exitfest.org - fala vam do neba, okolo i natrag, đevojke! :) ).
skoro da ni u jednom momentu nisam imao utisak da sam otišao iz evrope na naš mali balkanski potkontinent. istini za volju, svestan sam i sam bio da ovo već jeste pomalo sanjarenje, jer je moja ruta kretanja bila pretežno kuća-tvrđava-dunav-kuća, i sa te strane posmatrano stvarno nisam napustio evropu i nisam prešao u postojbinu legendarnog grofa drakule vlada.
zato je moja najsnažnija impresija sa festivala, veća i od sveg zadovoljstva zbog prisustvovanja live certima voljenih beastie boys i wu-tang clan, bila ta da je ovaj mali prostor grada novog sada, i još manji prostor teritorije četvorodnevne the state of exit, ostvario nezamislivo za srbij'cu - ovaj prostor je punih pluća, potpuno & and freely overall postao - Evropa.