Godišnjica smrti Danila Kiša

Velimir Mladenovic RSS / 08.11.2008. u 13:11

Iz njegove autobiografije

112_DaniloKis.jpg

"Moj je otac ugledao sveta u zapadnoj Mađarskoj a završio je trgovačku akademiju u mestu rođenja izvesnog gospodina Viraga koji će, milošću gospodina Džojsa, postati slavni Leopold Blum (Bloom). Mislim da je izvesna liberalna politika Franje Josipa II kao i želja za integracijom navela moga dedu da svom još maloletnom sinu mađarizuje prezime; mnoge pojedinosti iz porodične hronike ostaće, međutim, zauvek nerazjašnjene: godine 1944. moj otac kao i svi naši rođaci biće odvedeni u Aušvic, odakle se skoro niko od njih neće vratiti.

    Među mojim precima sa majčine strane nalazi se jedan legendarni crnogorski junak, koji će se opismeniti u svojoj pedesetoj godini i slavi svoga mača dodati slavu pera, kao i jedna „amazonka", koja je iz osvete posekla glavu turskom nasilniku. Etnografska retkost koju predstavljam izumreće, dakle, sa mnom.

    U mojoj četvrtoj godini (1939), u vreme donošenja antijevrejskih zakona u Mađarskoj, roditelji su me krstili u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu u pravoslavnu veru, što mi je spaslo život. Do svoje trinaeste godine živeo sam u Mađarskoj, u očevom rodnom kraju, gde smo pobegli 1942. posle novosadskog pokolja. Radio sam kao sluga kod bogatih seljaka, a u školi sam slušao katehizis i katoličku biblijsku egzegezu. „Uznemirujuća različitost", ono što Frojd naziva Heimilchkeit biće mojim osnovnim književnim i metafizičkim poticajem; u svojoj devetoj godini napisao sam prve pesme, na mađarskom; jedna je govorila o gladi, druga je bila ljubavna pesma par excellence.

    Od svoje sam majke nasledio sklonost ka pripovedačkoj mešavini fakata i legende, a od svog oca patetiku i ironiju. Za moj odnos prema književnosti nije bez značaja činjenica da je moj otac bio pisac međunarodnog reda vožnje: to je čitavo kosmopolitsko i književno nasleđe.

    Moja je majka čitala romane do svoje dvadesete godine, kada je shvatila, ne bez žaljenja, da su romani „izmišljotina" i odbacila ih jednom zauvek. Ta njena averzija prema „pustim izmišljotinama" prisutna je latentno i u meni.

    Godine 1947. posredstvom Crvenog krsta repatrirani smo na Cetinje, gde je živeo moj ujak, poznati istoričar, biograf i komentator Njegoša. Odmah po dolasku polagao sam ispit za likovnu školu. U ispitnoj komisiji bili su Petar Lubarda i Milo Milunović. Volterova bista koju smo crtali - gipsani odlivak Hudonove portretne statue - ličila mi je na jednu staru Nemicu koju sam poznavao u Novom Sadu; tako sam ga i nacrtao. Ipak sam bio primljen, valjda zbog drugih mojih radova. Trebalo je da sačekam godinu-dve kako bih mogao imati potrebnu gimnazijsku spremu. Za to vreme odlučio sam da ipak završim maturu.

vikend5_1.jpg

  

  Dve godine sam učio violinu u muzičkoj školi, gde mi je predavao Simonuti stariji, koga smo prozvali „Paganini", ne samo zbog izgleda, nego i zato jer je obožavao tremola. Upravo kada sam bio stigao do druge pozicije, muzička se škola odselila u Kotor. Tada sam nastavio da sviram bez nota, cigansku muziku i mađarske romanse, a na školskim igrankama tango i ingliš-valcere.

    U gimnaziji sam nastavio da pišem pesme i da prevodim mađarske, ruske i francuske pesnike, u prvom redu radi stilske i jezičke vežbe: spremao sam se za pesnika i izučavao književni zanat. Ruski su nam predavali beli oficiri, emigranti iz dvadesetih godina, koji su, zamenjujući odsutne profesore, držali s jednakom spremom predmete kao što su matematika, fizika, hemija, francuski, latinski.

    Posle mature upisao sam se na Beogradski univerzitet, gde sam diplomirao kao prvi student na novootvorenoj katedri za Uporednu književnost.

    Kao lektor za srpskohrvatski jezik i književnost boravio sam u Strazburu, Bordou i Lilu. Poslednjih godina živim u Parizu, u desetom arondismanu, i ne bolujem od nostalgije; kad se probudim, ponekad ne znam gde sam: čujem kako se našijenci dozivaju, a iz kola parkiranih pod mojim prozorom sa kasetofona trešti harmonika."

Drugi o njemu:

Čitam "Poslednje pribežište zdravog razuma" i već imam utisak da sedim u jednom bistrou, blizu Trokadera, pred Danilom koji mi govori onim svojim moćnim i hrapavim glasom. Među piscima moje generacije koji su živeli u Parizu tokom osamdesetih bio je možda najveći. Najveći i najnevidljiviji. Boginja Aktuelnost nije imala nijedan razlog da upravi reflektore na njega. "Ja nisam disident", pisao je. Slobodno je putovao između Jugoslavije i Francuske. Za boginju Aktuelnost Danilo, dakle, nije bio interesantan. "Jedan pisac bastard, pristigao niotkud", pristigao iz zemlje koja se u Londonu i Parizu teško identifikuje na geografskoj karti. Zato što je "svet Jevreja Centralne Evrope potonuli svet... smešten u prostor stvarnog-nestvarnog". Ipak, taj nepoznati "potonuli svet" Centralne Evrope (posebno Jugoslavije) bio je, u vreme njegovog života, između 1935. i 1989, centar evropske drame, mesto njene maksimalne koncentracije: jedan dugi rat protiv nacista (pravi rat, ne "otpor"), holokaust (koji se ticao pre svega Jevreja Centralne Evrope), komunistička revolucija, Teror, pobuna protiv staljinizma, konfliktna bliskost dve civilizacije, one Istočne Evrope i Zapadne Evrope.

Sve Kišove knjige protkane su ovom ogromnom istorijskom dramom. Svejedno, mnogi drugi pisci ostavili su dragocena svedočanstva. Ali, Kiš je bio jedini koji je umeo da pretvori ovu dramu u veliku poeziju; opsednut politikom, nije nikad žrtvovao opštim mestima politike nijednu rečenicu svojih romana. "Sa jedne strane Orvel, sa druge maestro Nabokov", piše dalje. Nije imao ništa protiv ideja Orvela, ali kako je mogao da voli 1984, roman u kome ovaj veliki tužilac totalitarizma svodi ceo život samo na političku dimenziju, isto onako kako su to radili svi Mao Cedungovi u svetu? Danilo je znao da je "jedan ljubavni sonet - lep ljubavni sonet - kamen u baruštini novogovora. Majušno ostrvo na koje se može stati nogom". Protiv ideologiziranog i uniformnog sveta zvao je u pomoć komični, bujni, poletni rečnik Rablea. "Nažalost... ovaj viši tonalitet francuske literature, koji je počeo sa Vijonom, nestao je." "Viši tonalitet francuske literature!" Kako dobro rečeno! Francuska, pre no što ju je upoznao, bila je za njega (kao uostalom i za mene) pre svega nacija Rablea, nacija mašte, zemlja gde su nadrealisti dugo "istraživali nesvesno, snove". Sigurno nije tamo gde su ti isti nadrealisti počeli potom da pevaju u horu i da stoje mirno na himnu slobode. Kada je shvatio da je pogrešio, postao je još verniji Rableu, mašti, nadrealistima koji su dugo "istraživali nesvesno, snove". Pred univerzumom politike, Danilo je tvrdoglavo, silovito ostajao pesnik. Zato je uvek znao da uhvati, unutar istorijske drame koja ga je opsedala, ono što je bilo najbolnije: sudbine zaronjene od početka u zaborav; tugu tihih tragedija; mučnu ljubav prema ljudima bez imena i bez groba. Mislim na najjači lik u njegovim knjigama, na oca koji je umro u koncentracionom logoru. Čovek kome je Danilo bio privržen kao nikom drugom i kog je izgubio dok je bio dete, čuvajući po neku tek razumljivu uspomenu na njega.

Pedeset godina nakon horora Istorije (nacizam, staljinizam), svuda čujem kako se govori o moralnoj obavezi da se ne zaboravi. Ali o kom pamćenju govorimo? O onom tužilaca i sudija? O onom koje pretvara istoriografiju u "kriminografiju"? O onom drugom pamćenju koje čuva ljudsku bitnost iz prošlosti? O onom pamćenju umetnosti, romana, poezije? Jadno je čovečanstvo koje želi da učini Ajhmana besmrtnim, a spremno je da zaboravi Danila Kiša.

Le Monde, 12.10.1999.

danilo-kis_X.jpg

Kišovo je delo neka vrsta svetog prikazanja ludila ovoga veka, njegovog ukusa krvi, blata i laži, izmešanih sa suzama žrtava. Miliona žrtava čiji je on neumoljiv i neutešan svedok. Grobnica za Borisa Davidoviča, ta optužba staljinizma, grandiozna je slika ne samo užasne klanice veka, već i istorije kao laži, kao plagijatora života. Poezija, koja se tome odupire, nastaje iz pietas i pamćenja, istovetnog s poezijom. Ona se i rađa iz pamćenja, kao u grčkom mitu u kojem je Mnemozina majka muza. U savremenom svetu sveto prikazanje postaje nužno i groteska; ono je sinteza racionalnosti i ludila, istovremeno apsolutno egzistencijalno i prikriveno operetsko. Kiš je s pesničkom snagom predstavio zastrašujuć totalitarizam savremene istorije, danteovsku i nadrealnu mòru, u njenom hiperrealizmu i njenoj užasavajućoj racionalizaciji. U Peščaniku(1972), posvećenom uništenju Jevreja (čija je žrtva i njegov otac, stradao u Aušvicu), on je rukom dodirnuo užas, što je malo koji od pisaca znao da uradi, jer lagano uvodi čitaoca u spiralu tog užasa, tako da se čitalac, i ne primetivši, malo pomalo identifikuje sa rušilačkim mehanizmom, sa ubicom koji ispituje i muči žrtvu.Peščanik je nesumnjivo njegovo remek-delo. Retko je jedna knjiga uspela da izrazi tu strahovitu, podmuklu sposobnost zla da raste u svakom od nas, da postane naša priroda. Ali i Enciklopedija mrtvih (1983) - da ne govorimo o ostalim delima - čudesan je tekst takođe, koji u sebi sadrži svet a u isto vreme dolazi iz nekog drugog sveta.

Danilo Kiš je bar bio pošteđen toga da vidi Suboticu pod skorašnjim bombama. Nikada neću zaboraviti naš poslednji susret i lekciju iz gospodstvenosti i samopouzdanja koju sam od njega dobio. Bili smo u Budimpešti na književnim susretima i novinari su ponavljali jedno te isto pitanje: šta sada piše? A Kiš, na francuskom: "Rien. On a déjà fait, on a déjà écrit". Ta sloboda - toliko retka među piscima - od mahnite želje za pisanjem, za činjenjem, za neprestanim dokazivanjem jednima i drugima sopstvene vrednosti i sopstvene vitalnosti, neprocenjiv je dar, potvrda samopouzdanja ličnosti koja ne robuje svetu, uspehu, rezultatima; ta vladarska samodovoljnosti dostojna kralja ili nomada lutalice. Ko ovako govori potvrđuje sebe sama dok se ironično poništava i izražava u impersonalnom obliku (On a déjà écrit): spasava svoje Ja suočen licem u lice s njegovim raspadanjem. Kiš je, u tom trenutku, govorio o vrednosti literature poričući svaku njenu idolatriju i to kao neko ko živi do dna čak i na pragu smrti.

La Repubblica, 12.10.1999.



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana