Pecanje je jedna od vrhunskih ljudskih aktivnosti. Nikad i nigde mi nije tako kristalno jasno koliko malo su se ljudi menjali tokom civilizacije o kojoj imamo pisane tragove kao pri i na pecanju. Pri čemu ne naudite nimalo drugom ljudskom biću, a ne morate čak ni ribi. Nepromenljivo zlo u ljudima je lako dokazivo, sa dobrim uvek ide malo teže.
Koliko smo slobode osvojili, koliko pravde i koliko humanosti uneli u nas, u naše odnose tokom tih hiljada godina? XX vek je eksplozija tehnološkog napretka (ovde bi mogao dug tekst sa naslovom "thank you, physicists of the world!" sa podnaslovom "physicsts and engineers of the world unite"), ali trebalo nam je vekova i vekova da ropstvo počnemo smatrati - neprihvatljivom pojavom. Do takvog stava o ratovima, na primer, još nismo stigli. Ali smo poslali Hubble "where no woman or man has ever been". I sve to vreme smo pecali. Ogroman broj ljudi na planeti, neprekidno, svakodnevno. Ne mogu da se otmem utisku drevnosti kad god odem na pecanje.
Slatka zabluda kojom tehnološki i tehnički razvoj i dostignuća poslednjih par hiljada godina zovemo "civilizacijskim napretkom" nikad i nigde se tako brzo ne rasprši kao u veoma rano jutro na reci, živoj vodi, jezeru ili bari, a o moru i da ne govorim.
Nisu loše (naprotiv!) ni knjige, slike ili skulpture, muzika naročito, umetnost uopšte, kao dokaz u prilog tezi kako smo slatko i nespretno (kako to samo ljudi umeju!) izgradili svest o posebnosti naše, savremene civilizacije gledajući unatrag i često smatrajući da stojimo skoro na samom vrhu piramide dostignutih ljudskih saznanja.
Kad god vam to padne na pamet, treba otići na pecanje. I potruditi se uspešno uloviti štuku.
Internet mi često najviše liči na - pecanje. Veliki nedostatak mu je nepostojanje otvorenog, divljeg prostora, boja i mirisa vode, zemlje, zvukova biljaka i životinja, ali negde je sa sobom internet poneo osnovne stvari koje sobom nosite na pecanje - slobodu, takmičarski duh, očekivanja dobrog vremena, uzbuđenje i radost igre i najvažnije od svega - zadovoljstvo zbog postignutog uspeha. Na internetu možete postići neki mali uspeh, svaki dan. Videćemo (mi, odnosno neki vrlo slični nama) kako će internet izgledati za par hiljada godina. Pecanje je taj test već izdržalo. :))
Od svih voda, svih riba i svih "tehnika pecanja" - moj izbor je štuka na mirnoj vodi, živ mamak vezan "na balerinu" iz čamca sa "šticom" pobodenom blizu trske ili srušene vrbe ili sa obale na kojoj iskrčiš sebi mesto. Ko je štuku pecao, ne treba da mu/joj pišem kako "podvlači" plovak, kako iskače iz vode, kako je treba "zamarati", kako može da "ujede" i kako na kraju ume da se "opuči" i pobegne, koliko god se pažljivo trudili da je dovučete do meredova. Ko je nije pecao - ne vredi pričati. Treba ga/je odvesti na pecanje da vidi, da omiriši, da podeli par sati čistog zadovoljstva kojim može da se putuje kroz vreme.Brzo i lako se može utvrditi koliko se malo ili mnogo razlikujemo.
Možda ne mora štuka, može ovog leta do drevnih pecaroških terena na soma "na bućku", blizu Lepenskog vira
Ponekad odgovaram i na pitanja "zašto ne lov, zašto pecanje?". Lov je izgubio bitku sa tehnološkim razvojem, lov je tek bleda slika onoga što je nekada bio, negde usput je izgubio taj jedinstveni neprekinuti ritual koji je pecanje sačuvalo. I meni najvažnije - lov nije ravnopravan, pecanje bar ima šansu to da bude - lovina u pecanju uvek može biti vraćena svojoj slobodi. Do sledeće udice.Da ne bude zabune - ja sam vrlo privržena tehnološkim dostignućima i zahvalna slučajnosti da budem rođena baš sada, jer ne bih mogla da gledam kako štuka peca, dok pecam po internetu. :)) Samo mi je zgodno da ga upotrebim kao kontrapunkt satima kraj reke.
I naravno - lovačke i pecaroške priče! Jedan mudar državnik je rekao "Nikad se toliko ne laže kao pred izbore, za vreme ratova i posle lova i ribolova!". S tim što su samo ove poslednje laži - bezazlene posledice ljudske prirode i najčešće prozvode smeh. Prve dve su ugrožavajuće, opasne, prozvode tragedije i na žalost veoma žilavo opstaju među nama, dele drevnost bez obzira na tehnološki napredak.
I, naravno, nezaboravna bajka koju možete naći kod skoro svih kultura - bajka o zlatnoj ribici koja ispunjava (najčešće tri) ljudske želje. Šteta što ponekad prođe ceo život, a da propustimo da vidimo koliko je ta priča "više od bajke". Tek odlazak na pecanje daje šansu pravom čitanju priče koju svi znaju, a malo ko mari.