Jesam li ti rekla ...

edi-va RSS / 15.12.2008. u 19:54

Sećam se autobusa i mog izgubljenog pogleda, kroz tragovima prstiju i preslikanih odraza lica, umazan prozor. Rekla si:“Devojčice ispala ti je hemijska olovka.“ Pogledala sam te i procedila jedno nepomično: “Hvala.”

Do tada mi se činilo da sam najtužnije stvorenje na svetu ... sve dok nisam ugledala tvoje tople, ali isto tako tužne oči.

Pubertet smo jedva preživele,  mada mi se čini da kod mene isti još uvek traje. Permanentni modus je u pitanju, iz kog ispadam samo na momente u kojima znam da je potrebno da sam ozbiljna. Sećaš li se kako smo se jedno veče naduvale, pa je jedino jestivo u mom stanu bila kesa duvan-čvaraka, čitavo kilo smo časom potamanile ... usput se smejale  k’o blesave.

Danas smo obe roditelji, ponekad preforsirane, stim što to i priznajemo. Zaključismo skoro da teži posao nismo obavljale otkad postojimo … Kada si poslednji put odmarala kod mene, gledale smo jednu emisiju u kojoj je gostovala poznata nemačka feministkinja Alice Schwarzer, pa sam ti prevodila njene reči: “Roditelji su robovi svoje dece”, a ti si uzviknula: “Ali pazi kad je žena potpuno u pravu!” Potom smo se glasno smejale i dotukle onu flašu crnog, polu-suvog …

Ne srce, nismo mi loše majke, naprotiv, svesne smo težine zadatka … a dok ljubav dajemo nesebično, ne možemo puno ni da zabrljamo.

Znaš li da nas dele 1718 km?

Aaaa šta sam ono htela da ti kažem je ... da te puno volim.

 



Komentari (0)

Bloger je isključio mogućnost postavljanja komentara za ovaj tekst

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana