Pamet je dosadna (Razmišljanje 1)

tacafaca RSS / 17.12.2008. u 10:53

Jednog lepog dana, dok sam se šetao mislima u prostoru koji ni meni nije poznat, pristigla je misao da bi bilo dobro da je čovek mašina.Ima toliko stvarikoje čovek želi da odradi i da jednostavno ne može da postigne sve ako se ometa raznolikim mislima. Naveće proklestvo su one misli na koje me nožemo da utičemo jer biti bez kontrole je znači biti nesiguran i živeti tako je neizvesno a to je ono što nas najviše plaši. Znam da ovo nema smisla, ali samo tako zvuči. Zapitajte se kako bi bilo da ste mašina i da odrađujete svoj program. Ne biste imali problema. Sigurnost je izvesna kao rađanje sunca. Tu je milione godina i ne postoji ni tračak sumlje u svakom od nas da će za svoj životni vek propustiti njihov zrak. Ali ta mašina koja posle stabilnosti i ustaljenosti i ko zna čega predvidljivog, bi došla do pitanja a čemu sve to? Zašto ja to radim, kada znam da ću i sutra isto to da radim i kako da meni bude interesantno? Sve ovo svodi se na jedan zaključak. Da je predvidivost neinteresantna. Tj naučnici se trude vekovima da predvide nešto. I to je njima interesantno. Ali oni pokušavaju prirodu da posmatraju, a ljudski um je neštop drugo. Tu važe zakoni prirode ali sa mnogo kompleksnijom strukturom. Osetljivi delovi mozga reaguju na mnogo promena i zato je ja pretpostavljam delimično naš um nepredvidiv. Tj nepredvidiv je kod nekih ljudi, a kod drugih jeste. Sve naravno u nekoj meri. Ne može se napraviti neka jasna podela. Svi su negde u prostoru od nula do sto. Na primer vizač formule je predvidiv. Svaki krug vozi u istom pravcu i istom smeru i na istoj stazi. Ali Poludeli vozač formule je verovatno nepredvidiv. Ne zna se dli će uleteti u box i pokositi svoje kolege ili će izleteti sa staze ili će uleteti u publiku, što bi u ovom slučaju bilo najsočnije.

Kao što smo rekli predvidivost se može povezati sa neinteresantnošću, a verovatno je sve to posledica gluposti. Glupost po sebi nije ništa drugo nego odlika manjka pameti. A šta je to pamet? Najveći deo svoga neobaveznog razgovora i vremena provodimo diskutujući ili razmišljajući ko je pametan, a ko nije. Pošto je danas lako završiti velike škole, a lako pasti na malim, kako reče jedan moj drug, postavlja se pitanje gde se izgubila sva ona glupa masa, koje je ranije bilo tako puno i koja nije mogla tek tako nestati ili se opametiti za pola veka, vek. Odgovor se krije u tome kako je škola i za pametne i za glupe podjednako dostupna i završiva. Škola nije merilo pameti. Ona je merilo rada. Ali opet oni pametni šta će raditi ako ne završe školu? Ili su se rodili sa znanjem koje su predhodne generacije smislile ili možda ne trebaju da rade jer su pametni i sama pamet po sebi zaslužuje poštovanje.

Kako god bilo krajnji efekat pameti bi po svemu trebalo da se meri na kraju. Mada se on može u dobroj meri pogoditi i na početku. Život nije 100% predvidiva finkcija. Neki bi rekli da nije matematika, ja bi rekao da jeste ali mnogo složena i još neistražena. Mnogo je promenljivih uključeno u našu životnu funkciju. I onako imamo probleme s poteškoćama ako su u pitanju jedna ili dve nepoznate, a kamoli više. Zato zagrej stolicu bez obzira da li si glup ili pametan i čekaj kraj životnog takmičenja da vidiš rezultat, a do tada ne razmišljaj mnogo i ne slušaj druge. Samo ono što je iza tebe može da ti odgovori na tvoje nedoumice.



Komentari (0)

Komentare je moguće postavljati samo u prvih 7 dana, nakon čega se blog automatski zaključava

Arhiva

   

Kategorije aktivne u poslednjih 7 dana