Ovaj tekst je pre svega inspirisan određenim Sentinelovim tvrdnjama na njegovom blogu u vezi sa NISom. Ipak, moj cilj nije da odgovaram na njegove tvrdnje ili da pišem blog odgovor na blog i slično (uostalom več sam odgovorio na njegovom blogu). Reagujem iz razloga što ovo nije prvi (a neće sigurno biti ni poslednji) put da se slične tvrdnje njegovim pojavljuju u javnosti, ne samo povodom ovog slučaja već i povodom bilo koje druge transakcije. Cilj davanja protivagrumenata jeste da pomognem čitaocima koji se ne razumeju tako dobro u način razmišljanja poslovnih ljudi i tzv. menadžera kako bi u nekom budućem slučaju mogli da sagledaju stvari onakve kakvima jesu, umesto da nekritički veruju svojoj stranci, čije namere po pravilu nisu mnogo bolje od namera bilo kog menadžera. Iz navedenog razloga neću se ograničavati samo na slučaj NIS, iako pre svega opovrgavam tvrdnje izrečene u vezi sa NISom, već ću pokušati da raširim priču na bilo koji postupak kupoprodaje akcija/udela u bilo kom privrednom društvu, gde god je takvo širenje priče moguće. Pre nego što počnem da dajem argumentaciju želim da sve podsetim da se svaka privredna delatnost, računajući tu i preuzimanja privrednih društava kao deo strategije rasta i širenja poslovanja, i obavlja radi toga da neko zaradi (tj.ostvari profit).
Tvrdnja br. 1 - Pregovori su vođeni u tajnosti
Ne postoji prirodnija stvar na svetu od vođenja kakvih pregovora u tajnosti. Svuda na svetu se pregovori o kupovini privrednog društva vode u tajnosti. Da li zaista neko misli da je normalna stvar da prodavac i kupac svakodnevno obaveštavaju javnost šta su prethodnog dana pregovarali?
Prvo, najprostiji razlog protiv javnosti pregovora - ako informacije o pregovorima procure u javnost, konkurenti kupca će saznati njegove planove za širenje i imajće vremena da se prilagode i pronađu "adekvatan odgovor".
Drugo, pregovori se u dobrom delu odnose na neke činjenice vezane za status, poslovanje, imovinu, ugovore, radne odnose, licence privrednog društvog koje je predmet prodaje, a koje utiču da cena bude veća ili manja. Sve ove činjenice po pravilu predstavljaju poslovnu tajnu i ne treba javnost da bude upoznata sa njima (što je jedan od razloga zbog koga se i zove poslovna tajna). Inače, uobičajen postupak prilikom pregovaranja o nekoj kupovini privrednog društva jeste da budući kupac i prodavac potpišu ugovor o čuvanju poverljivih podataka. Taj ugovor se po pravilu potpisuje pre nego što se pravnim, finansijskim i, eventualno, tehničkim savetnicima kupca dozvoli da pregledaju dokumentaciju privrednog društva koje je predmet prodaje. Uobičajena procedura podrazumeva da tek se pravim pregovorima pristupi tek pošto kupac dobije izveštaje svojih savetnika o stanju tog privrednog društva.
U konkretnom slučaju NISa stvar je već u dobroj meri bila poznata zbog zaključenja međudržavnog sporazuma 2007. godine, ali su takođe i ovi pregovori bili pod mnogo većom lupom javnosti (raznorazni su davali razne izjave u vezi sa tokom pregovora) nego što bi bili da su bili pregovori dva u potpunosti privatna pregovarača. Ipak, to ne znači da javnost ima pravo da zna svaki detalj tih pregovora.
Generalno, u Srbiji postoji dosta demagogije oko toga kako neke stvari nisu transparentne i kako vlast stalno nešto muva, pa se u isti koš meću i stvari koje zaista nisu transparentne a trebalo bi da budu transparentne i one koje nisu transparentne jer i ne trebaju da budu transparentne.
Tvrdnja br. 2 - Rusi su predlagali da plate u RSD; naši nisu pristali; neko je muvao
Dokle god je dogovor da je cena EUR 400m na dan plaćanja, apsolutno je nebitno da li je plaćanje u EUR ili u RSD. O čemu se radi - generalno govoreći pri kupovini privrednog društva se možete dogovoriti da cenu izrazite u ovoj ili u onoj valuti. Takođe, možete dogovoriti da plaćanje bude u valuti u kojoj je izražena cena ili u nekoj drugoj valuti (izuzetak je situacija kada su i kupac i prodavac iz Srbije, tada cena može biti izražena u stranoj valuti, ali plaćanje mora biti izvršeno u RSD). Po pravilu ćete birati neku stabilnu valutu, čiji kurs se neće toliko menjati od postizanja dogovora o ceni do izvršenja ugovora (tj. plaćanja). Za našu stranu bi bilo nepovoljno da je dogovorena cena u RSD pošto je kurs RSD, što smo svi bili svedoci, prilično varirao tih dana. Kako je dogovoreno da je cena EUR 400m, za našu stranu je bitno samo da dobije tih EUR 400m. Nema za našu stranu značaja da li će to biti uplatom u EUR, ili će to biti uplatom u RSD protivvrednosti (u tom slučaju je potrebno dogovoriti kurs po kome vi možete da istog dana za RSD kupite EUR - drugim rečima prodajni kurs banke). Znači ili ste odmah dobili EUR 400m ili ste dobili dovoljno RSD da bi kupili EUR 400m.
Pitanje da li je tih EUR 400m vredelo u trenutku potpisivanja ugovora USD 560m, a u trenutku plaćanja USD 512m, nama ništa ne znači, čak i da je cena i plaćanje kojim slučajem bila dogovorena u USD. U tom slučaju mi bismo u tretnuku potpisivanja ugovora dobili USD 560M za koje bi kupili EUR 400m isto kao što bi na dan kada su rusi platili dobili USD 512m za koje bi kupili EUR 400m. Jedina mogućnost u kojoj bi se nama isplatilo jeste da je dogovoreno da cena iznosi USD ekvivalent iznosu od EUR 400m na dan potpisivanja ugovora (tada bi dobili USD 560m na dan kada EUR 400m vredi USD 512m, odnosno dobili bi više od EUR 400m). Takva opcija se po pravilu ne prihvata od strane kupaca baš zbog vremenske razlike između dana potpisivanja ugovora i dana plaćanja, u kojem može doći do promene kursa. Međutim, i u toj situaciji, prodavac ne bi dobio više od onoga što je dogovoreno s obzirom da bi tada u stvari bila dogovorena cena od USD 560m, a ne više EUR 400m...I možemo tako u krug, koju god valutu da uzmemo.
Naime, ako je plaćanje određeno u EUR, pitanje odnosa USD/EUR (ili bilo kojih drugih valuta) je važnije kupcu nego prodavcu. To je zbog toga što kupac može da kupuje nešto ili svojim novcem ili može da uzme kredit. Ako uzima kredit može se desiti da uzme kredit recimo u USD (mada bi to bilo dosta neuobičajeno s obzirom da je ugovorio plaćanje u EUR). Tako bi na dan potpisivanja ugovora kupac morao da uzme kredit od USD 560, pa da ih pretvori u EUR 400m i da plati prodavcu njegovih EUR 400m, dok bi na dan na koji je Gasprom platio morao da uzme kredit u iznosu od USD 512, pa da ih pretvori u EUR 400m i plati prodavcu njegovih EUR 400m. U oba slučaja prodavac dobije svojih EUR 400m, a kupcu je bitno da li će ga to koštati USD 560 ili USD 512.
Kako god da okrenete, koji god da je kurs kojiih drugih valuta u pitanju, dok god je kupoprodajna cena izražena u EUR vama (prodavcu) je bitan samo odnos EUR/RSD. Na dan na koji je Gasprom uplatio Ministarstvo finansija je dobilo više RSD prodajom EUR 400m nego da je prodavalo EUR 400m na dan zaključenja ugovora. Ista stvar bi bila i da je dogovoreno plaćanje u RSD, pošto bi tada Gasprom na račun trezora uplatio isti iznos RSD koji je Ministarstvo dobilo prodajom onih EUR 400m.
Da zaključim, naša strana nije ništa "poklonila" Gaspromu prihvatanjem ili odbacivanjem plaćanja u ovoj ili onoj valuti pošto je dobila svojih traženih EUR 400m. Ono što naša vlada jeste uradila pustila je kurs RSD da raste kako bi povećala iznos RSD koji će da dobije prodajom EUR 400m i time pokrila deo budžetskih rashoda u većoj meri nego što bi to uradila da je prodavala evre po manjem kursu.
Tvrdnja br. 3 - Gasprom ne može da otvori račun u banci u Srbiji
Apsolutno je moguće da, ne samo Gasprom, već i bilo koje drugo strano pravno lice otvori račun u banci u Srbiji. Kao potvrdu toga valja navesti da je NBS doneo i Odluku o uslovima otvaranja i načinu vođenja računa nerezidenata. Takođe, postoje slučajevi kada je obavezno da strano pravno lice ima račun u banci u Srbiji. Navešću samo jedan primer. Do donošenja ovih poslednjih izmena Zakona o porezima na imovinu na svaki prenos akcija/udela u pravnom licu se plaćao porez na prenos apsolutnih prava. U slučaju kada je prodavac bio strano pravno lice, a kupac domaće pravno lice, domaće pravno lice je moralo da iznos kupoprodajne cene plati na račun stranog pravnog lica u srpskoj banci, a strano pravno lice je taj iznos moglo da transferiše u inostranstvo samo po podnošenju banci potvrde da su izmirene poreske obaveze (tj. plaćen porez na prenos apsolutnih prava) nastale u vezi sa tim prenosom.