„Dva loša ubiše Miloša“ reče jednom neka kolmovana tetka u prastaroj sapunskoj operi (Dinastija) što se davala na TV Beogradu. Šta je ona stvarno rekla ne znam, nisam čuo, a i da sam čuo sto-posto bih dosad zaboravio. Ipak, dosetku duhovitog prevodioca evo, i dan danas, pamtim i rado je se povremeno setim.
A na nekakvoj australijskoj sapunici (ne sećam se imena, sećam se samo da se tu tragalo za nekom ženom koja se izgubila) na nekakvom gala venčanju neki klinac u smokingu uđe u salu skroz pijan i obrati se šokiranim svatovima: I’m a persona non grata. Glupa izjava, pijanog čoveka, izrečena na australijanskom, a dole, u titlu, lepo bosanski, piše
– Ja sam persona, ne gracija!
Verujte, ničijeg se imena iz te serije ne sećam, čak se ne sećam kako se zvala izgubljena gospođa oko čije sudbine se gledalište onoliko sekiralo, ali imena prevodilice još pamtim.
jedno je kad recimo vi čitate priču o nekakvom poselu, negde u balkanskim brdima. Ono: zima, zavejalo a seljaci se skupili oko ognjišta i čavrljaju uz rakiju. U neko doba počne i kulturno-umetnički program. Neko izvadio gusle pa počeo da poje o srpskoj slavi i srpskim junacima. Cvile gusle, zavija guslar onako ritmično, nižu se nesreće, nedaće, pogibije, stradanja... Svi plaču ko kiša, a kad pesma spomene ime mrskog negativca, žene graknu kletvama, grde, psuju ga što, vrag mu dušu odnio, hteo da unesreći našeg čestitog cara. A muškarci stežu pesnice – rukama bi zadavili dušmanina kada bi im dopao šaka.
Ako čitajući naleti na reč GUSLE pravi poznavalac srpskog jezika i kulture neće biti iznenađen dramskim obrtom koje one neminovno donose te ga nastavak teksta uopšte neće iznenaditi. Više-manje ste mogli da naslutite šta će se otprilike odigrati. Sasvim je drugi padež kada to isto prevedeno na strani jezik čita neki stranac . Koncept ognjišta će još i shvatiti, seljake isto tako, s gunjevima i šubarama već će imati problema, a kada na scenu stupe gusle i neobjašnjivo donesu nagli obrt, stranac se gubi i pojma nema šta se i zašto tu dogodilo. Ako je maštovit, preostaje mu samo da nagađa kakav magičnu moć taj instrument ima i kakav snažan utisak ostavlja na Srblje. Mi znamo da kad zagude gusle, kad se prolomi unjkav glas guslarev, tada se Srbinu krv ledi, duša mu se topi, melanholija ga hvata, suze same naviru na oči. To se ne može sažeti u fusnotu. To se mora osećati svim bićem.
Ili, recimo, šta činiti kada pisac, kao uzgred, spomene Kraljevića Marka. Kako neko ko se nije načitao deseterca uopšte može da zna koliko je ozbiljna stvar u pitanju?
Ili kad, pošto je saslušao Zokijev sastav o Titu u kome on zaključuje da više voli maršala nego oca i mater, Zokijevi šokiran teča kaže:“A sada, ne opraše nas ni Dunav ni Sava!“ Kako dubinu tog zgražanja preneti u običan titl?
Zaključujem: Koliko god se čovek trudio, u prevodu se uvek ponešto izgubi, nekad manje, nekad više, ali nikada se iz jeziku u jezik ne prenese svako osećanje, svako prikriveno značenje, svaka nijansa.
Preporučujem: Kad možete čitajte u originalu, a najbolje našu književnost, mora da ima nešto i po vašem ukusu, ako nigde, onda među klasicima. Ili u desetercu.