Vratili se momci. Još na aerodromu zadižu majice i ponosito pokazuju stomačiće narasle od kajmaka i palačinki. Još se krive ne bi li izgledali još trbušastiji - moji sinovi/moji sokolovi su veoma ponosni na svoje novostečene salčiće. Baka im je objasnila da su sad „fino ojačali“ i oni bi sad da se sa mnom rvu i obaraju ruku.
Tako svake godine. Pošaljem ih vitke (neko bi rekao neuhranjene) a posle mesec dana mi ih vrate zaokrugljene. Da bi me poštedela nepotrebnih iznenađenja, pre no što ih stavi na avion mama mi svake godine telefonom podnese referat kojom prilikom posebno naglasi da su mi se deca dok su bila pod njenim nadzorom, „popravila“ i da više nisu žgoljavi. Pazi molim te: popravili se! Znači, dok su kod mene bili na hrani nisu bili kako treba ali sreća pa imaju baku koja se zdušno trudi da popravi ono što su otac i majka zabrljali. I ne krije zadovoljstvo svojim uspehom da za tako kratko vreme postigla tako visok prinos žive vage.
Svake godine ista priča:
- Mama, stigli su dečaci.
- Kako su?
- Buckasto, hvala na pitanju.
- Jesi li video? (ponosno) Rekla sam ti da su se popravili.
- Ja sam ih tamo slao da ih učite jezik, da se družite, da gradite odnos, a ne da ih ti kljukaš.
- Kakvo kljukanje? Jedu kao mećave. A i bili su ti žgoljavi. Sad imaju bazu za nadgradnju. Od toga će sad cele godine da rastu. (iskusno)
- U šta bi ih pretvorila da nisu bili žgoljavi?
- Ma pusti me na miru, ja sam im baba!
Izgleda da se ja tu ništa ne pitam i nema šanse da bilo šta izmenim. Istina, nisu debeli, samo su se "malo popravili" ali da su ostali još mesec-dva, utovila bi ih kao da će na kilo da ih prodaje. Nije mi jasno otkuda babama taj nagon da kljukaju unuke.
Pored popravljanja baka i deda su iskazali izuzetan talenat za kvarenje dece. Jedanaest meseci ih mi dovodimo u red, treniramo ih, disciplinujemo i vaspitavamo a oni ih za jedan letnji mesec potpuno razulare. Prema izveštaju koji mi raspušteni unuci podnose kod mojih roditelja uživaju veoma visok stepen autonomije odnosno - u prevodu na prost srpski – rade šta hoće, koliko hoće i kad hoće. Privremeni staraoci se u potpunosti posvećuju povlađivanju i tetošenju i ispunjavanju hirova svojih unučića. Unuci kod bake i dede imaju televizor namešten tačno iza kompjutera da bi mogli istovremeno da gledaju crtane i da igraju igrice. Kao u bajci! Vrate se skroz raspašoj, kao dva ruska carevića i stalno se nešto iščuđavaju zašto im mi ne donosimo i prinosimo ponude kao mladuncima faraona, zašto im uskraćujem autonomiju i osnovna ljudska prava kao što je noćno bdenje i lokanje gaziranih pića u hektolitirima. Kažu klinci: „Baka i deda su super, stalno hoćeju da se igraju monopola i šaha i tablića i vode nas na neka super mesta“.
Super je kad si mali i kad imaš baku i dedu!
I ja sam imao babu i dedu. I oni su mene puštali da ležem kad hoću, da spavam do podne, da izvoljevam šta ću da jedem. Deda me je prvi odveo u Narodni muzej, u pozorište, na utakmice reprezentacije i u operu, kupovao mi Zabavnik, čitao mi poeziju, epsku i lirsku.
Baki sam ja bio prvo unuče, pa još muško. Šta tu ima da se doda? Sećam se, sedimo nas dvoje, ona lupa jaja za tortu, ja oblizujem žicu i kašike, ona priča divne priče, a ja slušam i zapitkujem. I nikada ne znaš gde će priče da nas odvedu - u okupirani Beograd, na igranku u Domu garde gde je i kralj dolazio, na tavan kuće u blizini kamenog mosta u Skoplju u kojoj se rodila, u Carigrad iz koga je njen otac pobegao za vreme mladoturske revolucije, u slavno Moskopolje koja je imalo sedamdeset i dve crkve i odakle potičemo mi, Cincari. Krene ona tako da priča o mačku Marku koga su deca, na guzu, napumpala pumpom za bicikle pa je jurio po dvorištu prdeći, pa nastavi o sokolskim sletovima, o epidemiji velikih boginja kojoj njena majka umalo da nije podlegla, o ljubavi Odiseja i Kalipso i o vernoj Penelopi, o majci Jevrosimi, o gunguli na ulicama za vreme vojnog puča protiv kneza Pavla, o štukama nad Beogradom, o svome dedi koji je nosio fes i bio pašin lekar u Bitolju, o tome kako su bitoljskog pašu otrovali anarhisti pa su Turci dedi poslali svilen gajtan da se obesi, o savezničkim bombardovanjima i srušenom porodilištu u Krunskoj, o Atlantidi, o kumu Moricu koji je govorio španski i kome je cela porodica stradala u Aušvicu, o tetka-popadiji koja je gledala u šolju i pogađala sudbinu, o Koštani koju su ona i deda, staru ali još uvek lepu, jednako t'nku i visoku i pravu kao strela, slušali kako peva u Vranjskoj Banji, o zimovanjima na Bledu, o svom medenom mesecu u Parizu, prvom odlasku u bioskop gde se film gledao sedeći za astalom dok se večeralo, o Nušiću koji ih je onoliko zasmejavao kada bi ga sreli pred Konovom knjižarom, o kupanju u hamamu ... i ko zna čemu sve ...
Ponekad bi se vraćala na već pripovedano, ali nisam se bunio jer priče su svaki put bile drugačije, uvek bi iskrsle nove neverovatne pojedinosti i uvek sam je s najvećom pažnjim slušao, kao u pozorištu.
Da li me je gojila, ne znam, ne sećam se, ali verujem da jeste – sve bake vole debelu decu.