Kada sam doneo odluku da pišem blog, rekao sam sebi da ću pisati o književnosti i o kulturi. Da ne bismo mislili o popovima i bitangama, da ne bismo trošili energiju i reči na glupost, jer je već dosta toga rečeno i ja ne znam šta bih dodao osim besa - a moj bes neće nikome pomoći, ovaj blog posvećujem muzici i ovoj kratkoj priči iz zbornika mladih ex-yu pisaca Rukopisi 31. Autor je Vladimir Miletić. Ova priča govori o tome šta je i zašto je jazz nešto sasvim jedinstveno. I zašto kad čujete Majls Dejvisa ništa više nije važno. Uživajte!
Vanja otpije gutljaj crvenog čaja sa limuntusom i malo šećera, na tren ga zadrži u ustima, i onda lagano proguta. Na stolu, tamo gde je stajala šolja, sada je ostao krug, obruč-ogledalo od čaja, koji se polako suši i nestaje. U jednom delu obruča vidi svoje obrve, u drugom donju usnu. Desno uvo je već polusuvo, isprekidano. Takt je uobičajen, četiri četvrtine, klavir je osrednje uznemiren, a kontrabas se tek ponekad javi. Zatim još jedan gutljaj čaja, i nešto neočekivano: vrata se otvaraju i ulazi Vanjin cimer i sa sobom unosi odvratan zadah zime, zadah koji se lepi za grlo. Šta to slušaš, pita ga. Džez, kaže Vanja, to je džez, a onda zatvara oči i trudi se da zaboravi na sve: i na cimera, i na zimu. Trenutak blažene tišine, a onda opet: ja ne volim džez. Naravno da voliš džez, kaže Vanja, a sada ćuti. Vanja otpija još malo čaja, to je gutljaj-sedativ, gutljaj-zagrljaj, gutljaj-uteha. Vanja zatvara oči i polako tone u muziku, kao u jastuče od svile. Svako voli džez. Kad se pred zoru vraćaš iz grada, i na praznoj raskrsnici zastaneš i sagneš se da vežeš pertlu, i podigneš glavu i vidiš da svetlo na banderi treperi. To je džez, kaže Vanja cimeru. Kada nađeš devojku za jednu noć i kada posle seksa izlaziš iz njenog stana i na vratima se okreneš i ugledaš je kako spava, a mesečina joj sedi na stomaku, okruglom i mekom, i imaš osećaj da ćeš poleteti, i sav drhtiš i goriš iznutra i srećan si i poplašen, i gledaš mesec dok hodaš kući i ceo svet je tvoj. To je džez, kaže Vanja. Kada kroz prozor gledaš praznu ulicu i poneki auto kako projuri, i vidiš visoke zgrade i tek poneko upaljeno svetlo, možda nečiju senku na prozoru, i vidiš sneg i blato i bljuzgavicu na putu. Sve je to džez. I poezija je džez, i tišina je džez (naročito je tišina džez), i ritam je džez i lepota je džez, a istini za volju, pomalo i ružnoća. Svakako su džez i kiša i barice i brisači koji ti smetaju dok voziš, i radio u kolima, kao i hrapavi glas voditelja noćnog programa. Pričaš gluposti, kaže cimer. Kiša je kiša, nema tu filozofije, druže moj. A sneg je samo voda, a ne muzika. Mislim da si poludeo od tog čaja što ga stalno piješ. Vanja vrati praznu šolju na sto, delimično poklopivši otisak koji se nije još sasvim osušio. Ispod šolje, viri još samo Vanjina nozdrva, čudno deformisana, obla i sjajna, pluta na kapima crvenog čaja. Prođe jedan auto, pa još jedan auto, Vanja uzdahne, cimer uzdahne, a onda se vrati truba i opet započne istu priču na sasvim drugačiji način. Truba, kaže Vanja, ta truba, vidiš kako se vratila kao pokislo kuče, mazna kao mačka... i to je džez. To je sloboda da menjaš raspoloženje. Čas besniš, čas plačeš. Čas ujedaš, čas te maze. Jel tebi dobro, pita cimer. Jeste, kaže Vanja. Osećam se savršeno spokojno. I to je džez.