predlozeni zakon o diskriminaciji je preopsiran i nedorecen i dozvoljava prakticno neogranicene mogucnosti kaznjavanja za razne kombinacije prestupa: casovnicar koji nije zaposlio nekadasnjeg lopova moze se tuziti za diskriminaciju po principu osudjivanosti; restoran koji je dao prednost mrsavoj konobarici za diskriminaciju na osnovu izgleda ili "genetske osobenosti" i tako u nedogled. povrh svih tih zabrana, u njemu je dodatno podvucen princip pozitivne diskriminacije grupa koje su, po misljenju drzavnih mocnika nalaze u "nejednakom polozaju", iako iskustvo nedvodmisleno pokazuje da su "strucnjaci" za ta pitanja po pravilu ideoloski aktivisti koji nisu u stanju da balans ugrozenosti objektivno sagledaju.
naravno, zakon milosrdno dozvoljava da je davanje prednosti ljudima sa nekim svojstvima u nekim slucajevima dozvoljeno. pretpostavljamo da kaznu ne bi morao da plati onaj koji je na mesto zidara zaposlio misicavog muskarca a ne zbrckanu staricu. medjutim, i ovaj prostor za slobodan izbor mora da zadovolji birokratski kriterijum da je svojstvo uslov obavljanja posla u cilju postizanja opravdanog cilja. davanje prednosti nekome u odnosu na nekog drugog je dozvoljeno samo kad je opravdano, a sta je opravdano, ako se neko pozali, dosudice, u krajnjoj liniji sud.
ovakva ideja je bazirana na vidjenju coveka kao toliko zlog da je, zarad svoje zelje da maltretira pripadnike apostrofiranih grupa, spreman da ugrozi i sopstveni interes. zbog toga se svaka njegova odluka podvrgava potencijalnoj proveri "neutralnih" i "strucnih" lica. to nas vodi u situacije u kojoj neutralna - a zapravo, neobavestena lica - donose krajnji sud o sve vecem broju aspekata zivota gresnih gradjana.
da li je, na primer, opravdano davati prednost mladim zenama u odnosu na starije za posao kasirke u samosluzi? ko to zna! odgovor verovatno ni ne postoji u opstem slucaju, nego zavisi od lokalnih okolnosti - kao sto su vrsta proizvoda koja se prodaje i lokacija na kojoj se prodavnica nalazi. vlasnik prodavnice je proveo mnogo godina prilagodjavajuci svoj biznis tim lokalnim uslovima, i on negde zna, mada se verovatno nikad ranije nije trudio da to matematicki dokaze, koja vrsta zaposlenih se koliko isplati. nepotrebnim ubacivanjem sudija i advokata u celu pricu on se stavlja u poziciju da svoje iskustvo, umesto musterijama i konkurenciji, dokazuje njima, u cemu moze a ne mora da uspe. jer biti u pravu i to nekom drugom dokazati su dve prilicno razlicite stvari, pogotovo kad taj drugi ne zna nista o onome o cemu pricate i ne snosi ama bas nikakve posledice eventualnih gresaka.
kad se na ceo proces rada i zaposljavanja zakace ovakvi na papiru uzviseni a u realnosti proizvoljni kriterijumi, motiv bilo kog pojedinacnog gradjanina da zapocne novi biznis se smanjuje. srbija vec ima restriktivne radne zakone, koji poslodavcima propisuje razne uslove pod kojima ima da zaposljavaju gradjane, bez obzira da li bi pojedinacni gradjani sami postavili takve uslove. sve to sprecava poslodavca i zaposlenog da pronadju obostrani interes i stvara ogromnu nezaposlenost koja posebno pogadja najsiromasnije i najmanje kvalifikovane koje zakoni na papiru stite. razvijeno crno trziste rada recito pokazuje u kojoj meru su kreativni potencijali gradjana sputani destruktivnim propisima. umesto da srbija iskoristi cinjenicu svoje "izolacije" tako sto nece usvajati zakone koji su i zapadnim privredama kamen oko vrata, u njoj se zakoni automatski prepisuju da bi se onda taj isti zapad molio za pomoc u saniranju njihovih stetnih efekata.
uskoro cemo verovatno da cujemo da ova takoreci neogranicena primenljivost zakona na sve moguce situacije ne treba da nas brine, jer se u praksi nece dosledno primenjivati. ali to je mozda jos i gore, jer razara osnovnu logiku zakona, a to je pravilio igre koje je isto za sve. u silnoj zelji da se iz obicnih gradjana istera i poslednji atom diskriminacije, na kraju se nekolicini partijski postavljenih mocnika u sustini daju odresene ruke da progone koga im se cefne.
neprekidno usvajanje "boljih" zakona ne donosi red, vec stvara haos, jer je ogroman broj novih zakona teze procitati, razumeti, zapamtitii i sprovoditi. konstruktivni obrasci ponasanja, koji su srbiji preko potrebni, ne mogu se uvesti iz inostranstva, a pogotovo ne prepisivanjem tudjih zakona. naprotiv, novi, "moderni" zakoni, koji zamenjuju stare na koje se koliko-toliko naviklo, razaraju i ono malo korisnih navika koje su se u medjuvremenu formirale.
neefikasnost srpske skupstine je politicko opste mesto i vec su svi postali nestrpljivi sto se vec jednom ne usvoje zakoni a, b, c i d pa da mozemo kao ljudi da putujemo. ali skupstina je zapravo previse "efikasna" i usvaja previse zakona o kojima se premalo razmislja. zahvaljujuci "naprednim" gradjanima koji bi i ne citajuci usvojili bilo koji zakon samo ako je u istoj recenici pomenut beli sengen, smo i dosli u porazavajucu situaciju da treba da se oglasavaju crkve da bi se mozgovi uopste ukljucili.
umesto zakona koji ljudima daje mnogo slobode, ali ono sto zabranjuje sprovodi do kraja i jednako za sve, ponudjen je jos jedan u nizu "moz' da bidne al' ne mora da znaci" zakona koji otvaraju mogucnost novih proizvoljnosti i zloupotreba. a kao krajnji rezultat, umesto male ali autoritativne drzave, dobijamo nesto sto bi se moglo opisati kao birokratska anarhija - jedna cudovisna skalamerija u kojoj je sve mozda zabranjeno i nijedno pravo se ne moze realizovati.