Prošao je još jedan 1. april.
Dan šale(?).
A šala (kao i batina) ima dvije strane...onaj ko vrši radnju i onog nad kome se vrši.
A ironija nekad zna da bude baš surova.
Moja baka je rođena 1920. godine kao jedinica (od roditelja jedinaca, imala je predispozicije da postane razmažena) i detnjstvo i mladost je provela u Zemunu.
Pričala je kako je išla u školu, kako su ih druga deca zadevala "Rac, Rac – magarac", kako su "prečanska jela grozna", kako se često išlo "na igranke", kako je njihov radio Telefunken nadjačavao komšijin (kad odvrne Hitlera)...
A onda je realnost počela sve očiglednije da se menja...
1. aprila 1941. otišla je iz Zemuna, u Šumadiju na selo u porodičnu kuću, koju je sagradio njen otac – železnički činovnik (pokazivala je pradedinu sliku sa Kraljem Aleksanrdom pred sam polazak u Marselj). Ubrzo je počeo rat, i njenog oca su pretukli na mrtvo kad je otišao po stvari u Zemun, posle nekoliko dana je umro. Ne mogu da zamislim kakav je bio šok za nju, sa zemunskog šetališta - na njivu po prvi (pa drugi ... pa stoti) put. Za nekoliko godina baka je ostala bez prvog muža, bez oca, dede i prva dva sina. Pričala je o nemaštini tih godina (i kako je morala da kopa, i kako su se prema njoj ophodili s prezirom i podsmehom) i o smrti. A kad je prošao rat, rodila je još troje dece. Deda je veći deo godine bio odsutan, pa je sama morala da brine o deci i staroj majci, puno je radila i ništa joj nije bilo teško. Vremenom se razbolela, krvni sudovi na nogama su joj stradali, pa se teško kretala.Interesantno je kako stari ljudi ne mogu da se sete šta je juče bilo, ali se sećaju šta je bilo pre 50 godina, a baka je volela da se seća Zemuna i tog bezbrižnog vremena. Sećala se svega, tačno je znala kad sam joj objašnjavao gde se nalazi moj fakultet (rek'o sam na uglu Kralja Aleksandra i Grobljanske, jer joj imena Bulevar Revolucije i Ruzveltova nisu ništa značila). Iako je često pričala o Zemunu, nikada se tamo više nije vratila, kad je mogla – nije imala vremena, kad je imala vremena – nije mogla. A onda joj se zdravstveno stanje još pogoršalo...Nije se plašila za sebe (bojala se jedino da joj ne odseku nogu), brinula je samo za nas (decu i posebno unuke) i plašila se najviše rata. Dan posle 50. rođendana mog tate (njenog najmlađeg deteta) 22. na 23. mart je doživela moždani udar. Ležala je u bolnici nekoliko dana bez svesti, mi smo je obilazili uz zvuke sirena. 1. aprila 1999. je sat u njenoj sobi stao u 10 do 12, nekoliko minuta pre nego što su nam javili da je umrla.
Inače baš ne volim groblja, ali uvek kad odem na bakin grob osećam se nekako lepo (ne mogu da opišem taj osećaj, nekako je tužan i istvremeno uzvišen i lep). Ovog 1. aprila nisam stigao da obiđem grob, samo sam upalio sveću, možda sam zbog toga imao potrebu da ovo napišem (a ne volim (i ne umem) o ozbiljnim (i ličnim) stvarima da pišem), samo sam hteo da kažem:
"Hvala što još uvek postojiš."