Ljubov liči na lutku. Ima vesele oči. Po obliku okrugle, kao da se stalno nečemu iščuđava, po boji veoma plave, uokvirene još drečavije-plavom šminkom. I lice joj je okruglo. Drusne obraze, prirodno bele i rumene, puderima je još pride izbelila i narumenela. Pijemo kafu. Ja još pospan, spor; ona se već razbudila pa neumorno priča neku svoju jutarnju priču bez kraja i konca. Debeljuškaste joj se šake ni na trenutak ne smiruju već stalno nešto petljaju: skupljaju trunje sa stola, brišu prašinu. Za to vreme pogled joj šara po sobi - snima zatečeno stanje. Ne izjašnjava se, no sasvim se jasno vidi da joj se ono što vidi uopšte ne dopada.
- Koliko dugo možeš da ostaneš danas? - pitam.
- Ma mogu ja dokle ‘oćes. Do večere ako treba... Nego, imaš li malo mleka za kafu? - pita i ne čeka odgovor nego skače na noge. Otvara vrata frižidera pa se štrecne, kao da je unutra ugledala crknutog glodara.
- Ju! Ju! Crni čoveče, ebolu ćeš da dobiješ! Ili koleru!
Cokće jezikom i nastavlja inspekciju - otvara zamrzivač, vadi fijoke, zaviruje po dubokim ćoškovima gde ljudski pogled nikad nije dopro.
- Dođi ovamo da vidiš ovo. Aj dođi, molim te... Zar tebe nije sramota da ti je frižider ovakav? Tu držiš hranu! Vidi ovo! - gura mi je pod nos mrvice isčačkane iz nabora gumene trake oko vrata.
- Ne preteruj, Ljubov. Nije to ništa strašno... Koliko juče je bila spremačica, ova moja redovna. Sve je prebrisala.
- Našli ste se vas dvoje. Sram da vas bude, i tebe i nju. Nemoj da misliš da sam ljubomorna, ali mnogo ti je, brate, sve ovo aljkavo. Ja neću moći sve ovo sama danas. Ako hoćeš da sve bude urađeno brzo i kako treba, moraćeš i ti da zavrneš rukave.
- Pa... ako mora, ajde. - i prionusmo smo na posao.
Radi se mnogo ozbiljnije nego što sam mogao da zamislim. Ljubov ne toleriše zabušavanje: Donesi! Prinesi! Pomozi! Dodaj! Idi kupi! Dohvati mi! Podigni! Ajde podigni ovo, to je muški posao. Povuci! Do ručka smo zaradili po udarničku značku.
Obed nije prilika za razgovor o poslu. Priča mi kako je došla u tuđinu. I šta je nateralo. Kaže da od učiteljske plate nije mogla da živi a ima dvoje dece. Ostali su u Ukrajini. Leti ili oni dođu kod nje, ili ona ode kod njih. Skoro svake godine. Sin joj je student. Uči za lekara. Ćerka je već diplomirala ekonomiju. Ima i dve unuke. Mala od šest meseci je ista ona. Kupila im je kompjuter, pa se sad često vide preko interneta. Pokazuje mi slike. Zlatokosi, plavooki. A ono detence stvarno pljunuta baba, belo pa rumeno, i iste one neprirodno plave oči. Ljubov je tu već devet godina, i već se navikla. Samo joj ponekad zima nedostaje. Prava zima, sa snegom.
- Što si ti sâm? Gde su tvoji? - pita.
- Na putu su. Sâm sam ove nedelje.
- Jel si ti isto pravoslavan?
- Pa... kao ... jesam.
- Hoćeš da te vodim u našu crkvu sad u nedelju, da ne slaviš Uskrs sâm?
- Hvala ti na pozivu ali u nedelju nisam tu. Ali voleo bih. Dogodine.
- Dobro, dobro, nego, jedi, čoveče, Zdravlje na usta ulazi. I požuri, ima još onoliko da se radi. Ja sve vreme pričam pa sam već sve pojela, a ti još brljaviš.
Jedva nam je otpočela popodnevna smena, kad se začulo zvonce na vratima. Komšinica s prvog. Nešto oko kućnog saveta, oko popravke oluka. Sela je, poslužio sam je, razgovaramo, ništa bitno. Ko zna koliko bismo mi još dugo čavrljali da se u neko doba na vratima nije pojavila Ljubov.
- Ja ne bih da vas prekidam, ali ako hoćeš da ovo danas bude gotovo, već sam ti rekla.. bez tebe slaba vajda.
Poruka je sasvim jasna. Komšinica se izvinila što nas zadržava, ne zna ni sama šta joj je, i ona, eto, baš žuri. Na rastanku me ispod glasa pita:
- Ko vam je ova gospođa?
- Spremačica. Prvi put je danas ovde.
- Aha!. - kaže, kao da se i sama čudi što nije odmah shvatila jednu tako očiglednu činjenicu.
- Ljubov, šta ti bi da mi tako najuriš gošću?
- Slušaj, sam si rekao da ovo sve mora danas da se sredi. Za kafenisanje uvek ima vremena... A zgodna je. Bogami lepa. Jel udata?
- Razvedena.
- :-) Razumem ja tebe, živ si čovek... Al bolje da je lepo sutra pozoveš, u čistu i sređenu kuću, pa ćeš da vidiš kako će drugačije da te gleda. Ima više da te ceni. A ne da sedite ovde u kršu i lomu. Nego, dodaj mi, deder one merdevine i stani tu ispod, ako padnem da se ne ugruvam. :)
I onda sve iznova: Donesi! Prinesi! Pomozi! Dodaj! Idi kupi! Dohvati mi! Podigni! Ajde ovo ti, blago meni, to je muški posao. Povuci! Privuci! Odvuci! I opet smo zaradili po udarničku značku svako.
- Šta kažeš? A? Jel vidiš šta je higijena? Kuda Ljubav prođe, tu možeš s poda da jedeš.
- Alal vera. Veliki smo danas posao obavili.
- Nego, nešto bih ti rekla, al da se ne naljutiš. Jel može? - pa ne sačekavši odobrenje, nastavlja - Kakve su ti te pantalone? Pola ti gaća viri kad se nagneš. Ko nekom detetu. Mator si čovek. Vreme ti je da se upristojiš.
- Aman, ženska glavo, nisi ti meni keva!
- Nisam, al' po godinama bih mogla da ti budem. I šta bi ti falilo? Da se neko malo brine o tebi kad si sâm, a ne da jedeš iz konzerve. - kaže i onim belim prstima okruglastim kao ćevapčići mi čisti i čupka džemper.