Ko žuri i ne treba da se vozi dvadesetosmicom. Kad je vidite kako se, onako četvrtasta i žuta kao cirkuski vagon, ljuljuška na šinama, kako svaki čas krene pa stane, odmah vam bude jasno da biste možda pre pešice nego tom igračkom stigli tamo gde ste namerili. Opet, tramvaj je uvek pun. Ovi što ulaze i izlaze po usputnim stanicama su Lisabonci - penzioneri, domaćice, majke s decom, besposličari - njih je lako prepoznati: svikli na lepote gradskih četvrti kuda ih vodi put, dok se voze gledaju svoja posla. Ovi što su se okešali o tramvaj su klinci iz kraja - oni nigde ne idu, džabalebare i vožnja na papučici s one strane zadnjih vrata im više dođe kao ekstremni sport nego kao gradski prevoz. A ovi što su još na prvoj stanici uhvatili mesto pored prozora pa se voze s kraja na kraj linije, to su turisti. Kroz grad prolaze tramvajem kao što bi džipom prošli kroz safari park - netremice gledaju kroz prozor, objektivima i pamćenjem beleže slike za neka buduća prisećanja, podgurkuju se i jedni drugima skreću pažnju na neki lep ili neobičan detalj ili panoramski pogled što se neočekivano otvorio ka reci. Pokatkad, najčešće kad tramvaj stane na stanici, osvrnu se oko sebe i usred lakiranog drvenog enterijera im se vrati onaj davni osećaj deteta što se igrajući žmurke sakrilo u šifonjer. Jedine koje ne uspevamo raspoznati su džeparoši. Umetnosti prikrivanja je tajna njihovog zanata pa putuju utopljeni u okolinu. Ne znamo ko su, ali znamo da su tu negde - na njihovo prisustvo upozorava natpis istaknut na zidu. Zato svako stiska tašnu pod miškom i povremeno proverava da li je novčanik još uvek tamo gde mu je mesto.
Za to vreme tramvaj ponovo kreće nizbrdo, strmoglavo, pomislio bi čovek da će se sjuriti u reku, da bi za koji trenutak ponovo ukočio, zavio oko okuke i zašao u lavirint uličica kuda mora da vozi sporije i pažljivije. Ovuda se oni što su po prvi put u lisabonskom tramvaju čudom čude kako uopšte uspeva da se prodene kroz tesne sokake a da se nijednom ne očeše o ugao kuće, da ne skine veš s konopca ili venac luka s dovratka, ne obori gajbice s paradajzima i narandžama izložene ispred piljare na ćošku. Čak ni mačku na oluku ne poplaši.
A s one strane prozora, ekosistem lisabonske narodske četvrti živi život nalik koralnom sprudu. Stanovnici koračaju pločnikom i pretrčavaju preko kolovoza, sunčaju se po prozorima, nazivaju jedni drugima dobar dan, razgovaraju, dovikuju se. Savršeno su uklopljeni u urbani pejsaž i svako od njih je ovde ostavio je svoj trag: ponešto je nadgradio, proširio, ponešto srušio, pokvario, opravio, obojio, ogradio, ukrasio. Neko je zasadio limunovo drvo ili neko cveće u saksiji, neko okrpio pukotinu, otvorio prozor, iskrivio oluk, izneo kavez sa pticom na balkon, neko je kaldrmisao pločnik, pobio direk, razvukao konopac, prostro veš. Od kad postoji pamćenje svak ko ovde makar neko vreme živi, malo pomalo prekraja ono čime se služi i što mu je pri ruci, kako kako najbolje zna i ume, po svojoj meri i potrebama i prema svojim mogućnostima. Pokoljenja Lisabonaca menjaju oblik i prirodu padina svojih bregova da bi s protokom vremena ovuda zamrsile uličice tako tesne da susetke s prozora na prozor mogu da se domunđavaju i tako upletene da se u njima čovek začas izgubi. Tako su nastali ćorsokaci i stepeništa, prolazi i budžaci tako uzani da kroz njih samo jedan pešak može da prođe, neveliki trgovi pred crkvama, visoke zgrade i nebo skučeno strehama. Tu i tamo, usred patiniranih fasada zablista neka umivena: i lepša je no što je bila, ali je pomalo smešna, jer ni sto hiruških intervencija ni najdeblje naslage šminke od babe, koliko god lepa bila, ne mogu da načine devojku ne oduzevši joj dostojanstvo. Stoji ponosna, tek su sa nje skinute skele, doterana je i ulickana od kaldrme do oluka, ali neće dugo - i ona i sve ostalo što ljudi načine i sagrade, bude ostavljeno na milost i nemilost suncu što izbeljuje, kiši što spira boju i čini da se sve polagano ali nezaustavljivo kruni i rđa, truli, vitoperi se i potklobučuje i da se preko svega prevuče skrama što lepo i ružno, novo i staro, stapa u jednu celinu.
Photos: Dušan Todorović ©