U nekoliko prethodnih tekstova, pokušao sam da objasnim svoje stavove o mentalnim poremećajima, o tome koliko prezirem svaki pokušaj nedvosmislenog definisanja normalnog. Sada želim da pokušam da ispričam ono što bismo možda mogli nazvati drugom stranom medalje. Pokušaću da ispričam nešto o istoriji psihijatrije i istoriji „ludosti". Neću ulaziti u to kako je definisana normalnost kroz istoriju, već ću pokušati da pokažem gde su traženi uzroci mentalnih poremećaja (pa ma kako da su oni definisani!), kako su se stvari menjale i gde smo danas. Kuda idemo, to već ne bih znao da kažem.
Stari Grci i Rimljani su dugo vremena delili zajednički stav da su mentalni poremećaji zapravo posledica delovanja natprirodnih sila. U četvrtom veku pre nove ere, međutim, Hipokrat je pretpostavio da bi mentalni poremećaji mogli biti posledica fizioloških problema, dakle, organskog uzroka, opipljivog, dostupnog naučnoj analizi. „Ludost" je i dalje, međutim, lečena raznim religijskim ritualima i često veoma surovim telesnim kažnjavanjima. Koncept natprirodnog porekla mentalnih poremećaja prihvatili su oberučke i rani hrišćani, te je u hrišćanskoj Evropi dominantno shvatanje bilo da je mentalna bolest u stvari manifestacija demonske zaposednutosti. Shodno tome, lečenje je bilo egzorcizam.
Prve psihijatrijske bolnice osnovane su tek u osmom veku, prvobitno u Bagdadu, a zatim i u Fesu i Kairu i to je ujedno i prvi pokušaj racionalnog, sistematskog pristupa problemu. Srednjevekovni islamski lekari oslanjali su se uglavnom na tehnike pregleda i opservacije u dijagnostici, manje-više na ono što je i danas osnova dobrog lekarskog pregleda. Zahvaljujući ovakvom pristupu, ostvarili su značajne rezultate. Temelji psihoterapije udareni su baš tada i to onih vrsta psihoterapije koje svoj pravi zamah dobijaju tek sada - muzikoterapija, radna terapija, farmakološka terapija. U desetom veku Muhamad ibn Zakarija Razi, persijski lekar, filozof, hemičar, fizičar, alhemičar i još mnogo toga, prvi je uočio da su uzroci mentalnih poremećaja jednako i psihološke i biološke prirode.
Islamski lekari su prvi identifikovali i klasifikovali mentalne poremećaje na način blizak današnjem. Znali su za depresiju, anksioznost, psihozu, maniju, ali su se bavili i poremećajima kao što je impotencija, koju su nazivali nafkhae malikholia i prijapizam (konstantna erekcija). Avicena u jedanaestom veku opisuje halucinacije, nesanicu, demenciju, različite epilepsije, vrtoglavicu i brojne druge neurološke i psihijatrijske probleme. Jedno od najzanimljivijih otkrića iz ovog perioda pripada upravo Aviceni - on je ustanovio da postoji korelacija između pulsa (tj. brzine srčanog rada) i intenziteta i vrste naših osećanja, čime je preduhitrio zapadnu medicinu nekih hiljadu godina. Avicena je takođe umeo da leči ono što je nazivao ishq, a što bi na engleskom nazvali love sickness. Opisao je da je jednog pacijenta držao za ruku mereći mu puls i naglas izgovarao imena gradova, država, ulica, njegovih prijatelja, poznanika, itd. Pregledajući ga na ovaj način, Avicena je ustanovio da je dečak zaljubljen nesrećno u jednu devojku i kao terapiju mu savetovao da je zaprosi. Ostalo je zabeleženo da ga je dečak poslušao, da je devojka pristala, a da su zajedno sa svadbom nestali svi njegovi problemi.
Iz ovog perioda datiraju i prve neurohirurške tehnike od kojih su se neke do skora koristile u skoro neizmenjenom obliku. Ovo istovremeno govori i u prilog razvijenosti naučne misli u islamskim zemljama, ali takođe ne govori ništa laskavo u razvijenosti misli savremenog čoveka.
Al-Kindi krajem devetog veka počinje da koristi jednu vrstu terapije koju bismo danas mogli nazvati kognitivnom u lečenju depresije. Pisao je da su za zdrave pojedince karakteristične zdrave misli i zdrava osećanja, i da mentalna bolest nastaje onda kada u teškim vremenima nismo u stanju da sačuvamo duhovno blagostanje koje sa sobom nose zdrave misli. Smatrao je da čovek treba da ima neku vrstu emotivne rezerve u sebi, baš kao što u kući čuvamo rezervu nekih lekova za prvu pomoć.
Sve to vreme, u Evropi se mentalni bolesnici smatraju demonima. Mentalne bolnice postoje od kraja trinaestog veka, prvenstveno u Velikoj Britaniji i Francuskoj, ali se u tim bolnicama niko nije izlečio, niti je bilo takvih pokušaja. Njihova osnovna funkcija bila je da ukloni ludake iz društva. U pitanju su bile institucije ništa bolje od zatvora, sa tom razlikom da su zatvorenike ipak koliko - toliko tretirali kao ljude. U Velikoj Britaniji, međutim, stavovi o neizlečivosti mentalnih poremećaja počinju da se menjaju tek onda kada na tron dolazi kralj Džordž III, koji je patio od porfirije, a u sklopu simptomatologije porfirije često se javljaju i mentalni poremećaji, najčešće depresija ili paranoja.
Vreme je osamnaesti vek. Britanski kralj je u remisiji, stavovi se polako ali sigurno menjaju. U Francuskoj se otprilike u to vreme rađa Filip Pinel, koji će ostati upamćen kao jedan od otaca savremene psihijatrije. Pinel je bio prvi evropski lekar koji je veoma detaljno proučio pun raspon ljudskih emocija, klasifikovao ih i pokušao da ih objasni. Često je provodio sate i sate pokušavajći dobrim argumentima pacijente da odvrati od njihovih sumanutih ideja. Premda ćete danas teško naći psihijatra koji će pacijenta ubeđivati da on ipak nije Anđelina Džoli ili Noam Čomski, Pinelov pristup je u mnogo čemu revolucionaran. On je, naime, dozvolio ludacima da po prvi put u istoriji evropske medicine progovore jasno i glasno. Verovao je u psihološki pristup, ali je još važnije to što nije verovao u univerzalna rešenja. Ne pristupa se svakoj depresiji na isti način jer je svaki slučaj - slučaj za sebe.
U izuzetnim slučajevima, Pinel je počeo da koristi i lekove, najčešće opijum i kamfor, i to samo kako bi umirio agresivne pacijente. Organske uzroke mentalnih bolesti nije tražio u mozgu, već mnogo niže - najčešće ih je objašnjavao stomačnim tegobama i bolestima perfiernih nerava. Zbog navodne veze koju je uočio između anksioznosti i dijareje, savetovao je upotrebu laksativa kao lekova za smirenje.
Od svih Pinelovih doprinosa psihijatriji koji ih ima mnogo, možda je najvažniji taj da je po prvi put psihijatrijski pacijent tretiran kao Čovek. Pri odabiru zaposlenih u svojoj bolnici, cilj mu je bio da zaposli ljude sa najmanje predrasuda i one koji će pacijente tretirati na najbolji mogući način.
Još jedan Francuz je, uprkos nedostatku formalnog medicinskog obrazovanja, vredan pomena - Fransoa Kulmije. Poreklom iz Dižona, bio je katolički sveštenik i upravnik jedne mentalne institucije. Među lekarima je bio poznat kao suviše blag i tolerantan čovek, a zbog nedostatka medicinskog obrazovanja bio je i suviše često osporavan. Dao je značajne doprinose psihoterapiji i bio je među prvima koji je ohrabrivao pacijente da svoja osećanja izražavaju kreativnim radom, slikanjem, crtanjem ili vajanjem, a gotovo je u potpunosti ukinio sve vrste kažnjavanja. U istoriji je, međutim, ostao upamćen prvenstveno kao upravnik bolnice u kojoj je boravio markiz de Sad kom je dozvolio da piše i postavlja svoje predstave u kojima su glumili drugi pacijenti.
Dvadeseti vek je osvanio sa jednim velikim lekarom po imenu Emil Krepelin. Karijeru je započeo intenzivnim bavljenjem psihologijom, da bi naposletku završio na drugoj strani, baveći se biološkim osnovama mentalnih poremećaja, a ostaće upamćen i kao tvorac prve moderne klasifikacije mentalnih poremećaja zasnovane na naučnim principima. Uporedo sa razvojem nauke, jedan neurolog, učenik čuvenog Šarkoa, stvara potpuno nov način gledanja na ljudsku psihu koji će obeležiti dvadeseti vek. Njegovo ime je Sigmund Frojd i premda je mnogo mnogo grešio u svojim shvatanjima, nepovratno je promenio psihijatriju. Iako je zaključno sa šezdesetim i sedamdesetim godinama psihoanaliza postala u potpunosti marginalan pristup psihijatriji, ona je dovela do toga da pacijenti više nisu bili zaključavani u institucije, već su bili lečeni u privatnim ordinacijama dok su živeli sa svojim porodicama. Rekao bih čak da je ova vrsta deinstitucionalizacije mentalnih poremećaja možda na duže staze mnogo značanija od svega drugog što je psihoanaliza uvela u medicinu. (To je moj stav, sa njim se čovek može složiti, ali i ne mora. Činjenica je, međutim, da Frojd nema onoliko veliko mesto u savremenoj psihijatriji iako laici često veruju da je Frojd = psihijatrija.)
Sredinom dvadesetog veka načinjen je veliki prekoret u lečenju šizofrenije i bipolarnog poremećaja (manično-depresivne psihoze, kako je tada nazivan). Prvo je otkriven litijum karbonat, prvi stabilizator raspoloženja koji i dan danas u upotrebi, a zatim je sintetisan i prvi efektan antipsihotik - hlorpromazin. Fokus je tokom dvadesetog veka ostao na farmakoterapiji, dok su drugi načini lečenja, pa i psihoterapija, izgubili na značaju. Uvođenjem genetičkih istraživanja dokazana je nasledna osnova nekih mentalnih poremećaja, dok su nova saznanja o strukturi mozga i neurotransmiterima pomogla lekarima da razumeju ili počnu da razumevaju promene koje se događaju u mozgu.
Šezdesetih godina nastaje jedan izuzetno važan pokret. Anti-psihijatrija nastala je na temeljima istraživanja Mišela Fukoa i mađarskog psihijatrija Tomaša Sasa. Sam termin antipsihijatrija potiče od psihijatra Dejvida Kupera. Ovaj pokret se razvija uporedo sa uspostavljanjem čvrstih naučnih temelja psihijatrijske prakse i jednim delom je nastao kao reakcija na ponovno rađanje psihijatrije kao egzaktne nauke - neki psihijatri, naime, ovo tumače kao okretanje leđa pacijentima, kao svođenje pacijenata na jednostavne parametre, na krvnu sliku i koncentraciju supstanci. Osnovna zamerka antipsihijatrije je da su dijagnostički kriterijumi nejasni i dvosmisleni, te da se svakom može veoma lako zalepiti dijagnoza mentalnog poremećaja, a da su sve psihijatrijske terapijske opcije uglavnom bez efekta i u krajnjoj liniji i štetne po pacijente.
Već pomenuti Sas je poznat po svojoj rečenici: kada pričate bogu, vi se molite, ali ako bog priča vama, onda imate šizofreniju; ako vam pričaju mrtvi, vi ste spiritualista, ako vi pričate mrtvima, onda ste šizofreničar. Sas veruje da iako ljudi možda razmišljaju na čudan, često zastrašujuć, bizaran način, to ne mora da znači da su bolesni. Mentalne bolesti su u stvari lažne bolesti, to su kategorije kojima obeležavamo ljude nad kojima želimo da uspostavimo kontrolu. Bolest mora imati svoju osnovu u određenom patološkom supstratu. U prevodu na srpski - karcinom je bolest, jer ga je moguće pronaći na autopsiji, iseći, izmeriti i kategorizovati. Kako mentalna bolest nema ovakvu osnovu, ona, dakle, nije bolest. (Istini za volju, danas se zna da to nije sasvim tačno.)
Većina psihijatara koje poznajem danas govore istu stvar: nauka, nauka, nauka! Potraga za biološkom osnovom bolesti nikada nije bila detaljnija i plodonosnija. Međutim, psihijatrija je ipak odmakla od najbanalnijeg patologiziranja ljudskog ponašanja. Uplivom antipsihijatrije u mainstream naučne krugove, stvoreni su uslovi za daleko racionalniji pristup bolesti - interdisciplinaran i multifaktorski. Mentalni poremećaj se danas prvenstveno posmatra kao biološki, hemijski disbalans, ali se ne gubi iz vida ni jednog trenutka da osim nasleđa i hemije postoji i društvo koje na ovaj ili onaj način utiče na kvalitet života i na psihologiju. Institucionalizacije pacijenata sve manje ima, radi se na tome da se integrišu što bolje u svoje društvo, da se prevaziđe stigmatizacija mentalnih bolesnika koje ima strašno mnogo. Kako se nauka razvija, ja verujem da će se polje delovanja psihijatrije smanjivati i da će to svojevrsno uništavanja psihijatrije zapravo biti njen trijumf - oslobađanje od nepotrebnog nenaučnog tereta. Nema sumnje da jedan deo psihičkih tegoba potiče od nemogućnosti uklapanja u one kalupe koje nam društvo nudi, bez obzira na sva biološka odstupanja koje nauka možda otkrije. Transseksualnost je izvanredan primer psihijatrijskog poremećaja koji nastaje zbog sukoba biologije (pola) i društvenog konstrukta (roda). Danas se taj problem rešava operacijom promene pola. Rešava se tako zato što je mnogo lakše promeniti pol, nego dve hiljade godina teškog tereta rodnih uloga. To je još uvek the easy way out.