Iskreno govoreći, i meni je palo na pamet da me neko urekao. Doduše ne odmah. Ne u šest i petnaest kad sam čuo lomljavu. Tada sam tek uspeo da otrčim do kuhinje da vidim šta je. Nisam imao ni vremena, ni prisebnosti da bilo šta pomislim. Zle čini su mi pale na pamet tek kasnije, kad sam međ slomljenim nameštajem i skršenime posuđem nasred kuhinjskog poda shvatio da je iz zida iščupan i bojler i kada sam stao na srču i ubo se do krvi. Nemoguće je da se toliko malera dogodi tek tako. Sa zida su pali SVI viseći kuhinjski kredenci i SVE se slomilo. Fala bogu, nije nikome palo na glavu. Zatim sam shvatio da moram da se obučem, pa sam na brzu brzinu natukao pantalone, cimnuo rajsferšlus i ... zaurlao. Da sam malo jače povukao, ostao bih bez polnog organa, ovako sam zadobio tek malu ali bolnu povredu.
Pre no što će mi na vrata banuti komšija, još mi se zaglavio printer, stao ručni sat a akumulator u kolima mi se očigledno bio ispraznio i nisam mogao nikuda da pođem. Bolje i da nisam, da sam krenuo, kako idu stvari, negde bih stradao. Mudro sam se vratio kući i pritajio se čisteći kuhinju.
- Nema sumnje, to je crna magija! Makumba! - kaže komšija Brazilac.
Nisam ni znao da se toliko razume u te stvari. Kaže mi da je u prošlosti imao neke muke, nešto oko novca, oko ljubavi, sve mu je išlo loše. Ne baš tako intenzivno loše kao meni tog dana, ali loše. Posle nekog vremena negiranja realnosti obratio se tetki, objasnio joj situaciju, a ona mu je nešto izbajala i sve se rešilo. Ne baš istog dana, ali odmah je polagano krenulo nabolje.
- Hoćeš da zovem Rio?
Niti bi on meni tako nešto predložio u nekoj drugoj prilici, niti bih ja pri zdravoj pameti pristao. Ipak.
- Pa... zovi, ako misliš da će da pomogne. - rekao sam.
Kako je poziv prekookeanski, brzo joj je izneo činjenice. Nije mnogo objašnjavao, samo je naveo potpunu listu svih baksuza koji su me zadesili tog dana. Zatim joj je odgovarao na pitanja.
- Jutros, rano... Niko nije stradao... Pa ima štete, ali ne izgleda mi da se brine oko štete... Ne znam koliko je ozbiljno povređen, nije mi pokazao ranu (hehe) Kaže da ga boli, znaš kako je (opet se malo nasmejao, što nije lepo, ali razumem ga) Normalno se ponaša... Ne, ne paniči, malo deluje uplašeno... Njegovi su daleko...
Zatim je tetka nešto govorila sa one strane mora, a on je slušao, klimao glavom, u čuđenju coktao jezikom, beležio nešto na papirić i, na kraju, zaključio.
- OK, tetka draga, baš si srce. Čujemo se čim sve obavimo.
Preneo mi je dobijene informacije i instrukcije. Elem, može da bude makumba, ali ne mora da znači. Liči, no s tim rabotama nikada nisi siguran. Ako jeste, liči da je zlotvor žensko - em se takvim stvarima češće bave žene, em mi muško ne bi udarilo na onu stvar. Opet, čudno je da je, ako je žena, štetočini uspelo da mi pokvari auto. Kogod da je, ako nisu tek zvezde, ta osoba ima pristup mojoj kući. Ne mora da znači da je nedavno dolazila, važno je da zna raspored u stanu i da me dobro poznaje. Istinu ćemo daznati posle ručka, do tada će se tetka raspitati šta je a ti treba da uradim šta mi je naložila. Sve po redu, bez preskakanja. Dao mi je blešku s listom zadataka.
- Okupati se, dobro, sapunom.
- Obući sve novo i čisto.
- Razgovarati s majkom.
- Razgovarati sa sestrom.
- Napisati listu od 3-4 osobe na koje sumnjaš da ti možebiti zavide ili žele zlo (ako ne možeš da se setiš ko ti radi o glavi, ti onda nabroj nezadovoljne sobom i zavidne drugima. Ko zavidi drugima, zavidi i tebi.).
- Napisati spisak desetak ljudi za koje osećaš da te najviše vole.
Okupao sam se (sapunom), obrijao i doterao. Pozvao sam majku, izjadao sam joj se. Super je prošlo, ona je uvek na mojoj strani. Pozvao sam sestru i izjadao joj se. I ona je uvek na mojoj strani. Sastavio sam oba spiska - što se tiče potencijalnih dušmana, moram priznati da sam dugo razmišljao, ali sam na kraju, ipak naveo one koji su mi prvi pali na pamet kao zavidni. Kriterijum mi je sugerisao komšija - izabrao sam one koji preterano dele komplimente i neumereno me hvale, čak i kada za to nema nikakvog osnova, pa hteo nehteo stičem utisak da je neiskreno. Što se tiče prijatelja, to je bilo lako. Svako dobro zna ko ga iskreno voli.
Kad je došlo vreme pozvali smo tetku.
- Jesi li uradio sve što sam ti rekla?
- Jesam, sve po redu. I šta sad?
- Ja sam ti otvarala karte i raspitivala se na sve strane, kod svih koji bi mogli znati šta te je zadesilo. I na ovom i na onom svetu. Nije tebe niko bacio čini, to je tvoja Sreća.
- Ne razumem.
- Tvoja Sreća. Podeseća te na sebe. Zaboravio si da je tu, da postoji, da te prati, pa se uvredila.
- I šta sad?
- Ništa. Samo nemoj da zaboraviš da je Sreća uz tebe, da imaš zdravlje, porod, krov nad glavom. I sve će biti bolje. Čovek koji ima Sreću a ne zna da je ima, je nesrećan, a nesreća nesreću vuče.
- A šta da radim s onim spiskovima?
- Pa te što te voli, voli i ti njih. I čini im dobro.
- A oni drugi?
- Kad si na njih posumnjao, mora da ti nisu baš iskreni prijatelji. Ali, nemoj da ih mrziš, to se vraća. Samo gledaj da ih izbegavaš koliko možeš.