kosta.babic

Znam ko sam.
Znam šta sam.
Jedino ne znam -Čiji sam?
Imam dva zavičaja i oba su mi podjednako važna.To su Beograd i Bavanište. Tehnički gledano,rođen sam u Banatskom Novom Selu.Odrastao sam u Bavaništu i Beogradu,gde to još uvek radim,evo već 60 godina.
Moj otac je rođen u Bavaništu. Po završetku učiteljske škole,tu se i zaposlio.Bio je lep,mlad i naočit , pa su ženska srca njegovih neudatih koleginica brže zakucala kad bi pored njih prošao.
Moja majka je došla u to isto Bavanište 1949.godine.Dobila je posao nastavnika u „Domaćičkoj školi“.U njoj su devojke,buduće supruge i majke,učile korisne stvari koje će im zatrebati u životu.Od gajenja biljaka i domaćih životinja do pravljenja sira.Od spremanja zimnice,do osnovnih pravila higijene u kući.Škola je bila smeštena malo izvan sela,blizu šume, imala je čak i jezerce u kom su plivali labudovi.Bila je zidana još u vreme austro-ugarske, sa lepim ornamentima na fasadi.Okružena cvećem koje su negovale učenice. Bila je prava oaza u moru žita i kukuruza.
Osim što je u srednjoj školi u Vršcu 1948. završila padobranski kurs,moja majka je pohađala i kurs jahanja. Gospođa Lida,čehinja,upravnica škole,znajući ovo,davala joj je često najboljeg vranca iz njihove štale i lovačku pušku,da obiđe imanje i šumu. Ispalila bi po koji metak u vis i vraćala se na spavanje.Ni danas neznam da li je ovo trebalo da uplaši zaostale“ narodne neprijatelje“koji su posle rata navodno tumarali uokolo,ili lokalne momke zbog kojih su štićenice ponekad iskakale kroz prozor,i vraćale se tek pred zoru.
Institucija škole za domaćice našalost, ubrzo je ukinuta i nju su premestili u redovnu osmogodišnju školu.Tu se desila ljubav koja se nije završila čini se ni njihovom smrću.
Kad sam bio jako mali,otac se teško razboleo.Majka je morala sve svoje vreme da posveti njemu.Mene su poslali kod dede i babe u Beograd.
Toplička ulica na Bulbulderu sa svojom turskom kaldrmom,postala je moj zavičaj.Tu sam upoznao svoje prve drugare,decu iz ulice,s kojom sam se igrao.Na taj period potseti me tek poneka požutela fotografija.
Bezbrižno detinjstvo prekidale su posete majke koja je svake nedelje odlazila kod oca u bolnicu. Bila je sve više zabrinuta zbog njegovog stanja.Jednog dana došla je sva uplakana i rekla: „Odsekli su mu nogu“.Zakrečenje krvnih sudova na nozi i poodmakla gangrena učinili su svoje,da bi mu spasli život,noga je morala da se amputira.
Otac se brzo oporavio,a ja sam navršavao sedmu godinu.Poveli su me u Bavanište da me upišu u školu.Moje okruženje se potpuno izmenilo.Nije bilo asfalta ni turske kaldrme,nije bilo vozila.Samo široke banatske ulice,poneka kola koja su vukli konji. I prašina.
Pod uticajem mog nastavnika,a kasnije i prijatelja Milana Obradovića,otkrio sam lepotu slikarstva.Naučio sam osnovne slikarske tehnike i kompoziciju slike.Pohađao sam i kurs fotografije.U Bavaništu sam stekao mnogo dorih prijatelja.
Po završetku osmogodišnje škole ponovo sam se obreo u Beogradu.Hteo sam da upišem gimnaziju,ali su roditelji mislili da je neka srednja tehnička škola bolje rešenje.Tako sam upisao i završio srednju Elektrotehničku školu „Nikola Tesla“.Moram priznati da u srednjoj školi nisam bio najbolji đak.Od struje i žica više su me interesovale neke druge stvari. Privlačila me je muzika. Ne samo pop i rok već i takozvana ozbiljna.Često sam išao na koncerte ozbiljne muzike,ali sam bivao i u prvoj diskoteci u Beogradu koja se zvala „Cepelin“.
Početkom sedamdesetih po ugledu na „Cepelin“sa nekoliko drugova napravio sam prvu diskoteku u Bavaništu.Na taj period potseti me ponekad članska karta udruženja disk-džokeja Jugoslavije sa rednim brojem 2.
U to vreme,bilo je jako teško doći do najnovijih snimaka Bitlsa,Stonsa, Kridensa,i ostalih bendova koji su bili aktuelni na svetskoj muzičkoj sceni. Srećna okolnost bila je da smo napravili kontakt sa poznatim američkim i engleskim izdavačkim kućama, koje su nam, želeći da prošire svoje tržište na istočnoevropske države,slale svoje najnovije snimke. Tako se dešavalo da se ista stvar vrti u Londonu,Parizu i Bavaništu.
Kako je vreme prolazilo,sve više su me interesovale pokretne slike.Film je postao moja nova opsesija.Sredinom sedamdesetih sa nekolicinom istomišljenika osnovao sam prvi foto-kino klub u Bavaništu.
Učestvovali smo na mnogim smotrama amaterskog stvaralaštva.Iz tog vremena čuvam veliki broj medalja i priznanja za osvojena prva mesta na festivalima amaterskog filma.Logičan nastavak mog bavljenja filmom bila je Filmska akademija.Krajem sedamdesetih upisao sam Fakulted dramskih umetnosti.Završio sam odsek za filmsku i televizijsku montažu u klasi profesora Marka Bapca.
Moj prvi posao je bio u dopisništvu Televizije Novi Sad u Beogradu.U RTS-u sam od 1990. godine.Montirao sam sve vidove filmskog i televizijskog stvaralaštva,ali je dokimentarni film ostao moja preokupacija.



Objavljeno na blogu
http://blog.b92.net/text/25947/Beograd-sedamdesetih/
http://blog.b92.net/text/26122/NEPODNOSLjIVA-LAKOCA-KAZIPRSTA/
http://blog.b92.net/text/26330/O-ljudima-i-zivotinjama/
http://blog.b92.net/text/26075/Otomanska-Turska-i-savremena-Amerika/
http://blog.b92.net/text/26264/U-ime-kompanije-ESNAF-vladi-Srbije/
http://blog.b92.net/text/25902/blogovanje/
http://blog.b92.net/text/25884/Nekad-se-fotografija-zvala-slika/

Dugujem iskrenu zahvalnost:Mikaelu,Urošu,Srđanu i Antioksidantu,naravno i svima koji su komentarisali moje blogove.

kosta.babic

kosta.babic
Datum rоđenja:  09.08.1952 Pol:  Muški Član od:  03.08.2015 VIP izbora:  3 RSS RSS Feed