POBJEDA: Kako mislite da Srbija može riješiti pitanje Kosova?
KORAĆ: Kada je u pitanju Kosovo, Srbija će, po mom mišljenju, polako ići u samoizolaciju. Imali smo prvo slučaj inauguracije hrvatskog predsjednika Josipovića, gdje Tadić nije došao. Sada imamo problem sa njegovim odsustvom sa skupa na Brdu kod Kranja. Prema mojim procjenama, u vremenu koje dolazi, Kosovo će sve više biti pozivano na razne sastanke, a Srbija neće moći stalno da insistira da ne bude nekih državnih obilježja Kosova. Takva politika vodi u samoizolaciju.
S druge strane, novi patrijarh je ovih dana izjavio da srpska država ne može da postoji bez Kosova, što je zastrašujuće, jer je srpska država već postojala bez Kosova. Kosovo Srbiji pripada tek od Prvog balkanskog rata. Tu je i čuvena politička fraza „i Evropa i Kosovo", koja sada zvuči jako dobro, ali dugoročno nema šansu. Za sada Srbija tu pliva u jednoj politici koja izgleda kao dobro rješenje, ali mislim da Srbiji nedostaje vizija i spremnost da počne da se bavi realističnom politikom, na čemu insistira i Evropa.
***
Sticajem okolnosti, nekoliko sati pre nego što sam pročitala intervju Žarka Koraća Pobjedi (u kojem je, naravno, pre svega reč o odnosima Srbije i Crne Gore), čitala sam Dubravku Stojanović. Dva teksta, objavljena 2007. i 2009. godine u Helsinškoj povelji, posvećena su upravo Prvom i Drugom balkanskom ratu i pitanju odnosa Srbije prema Kosovu do danas.Ne prenosim ih integralno, jer su predugi za blog, spojila sam ih u jedan tekst i tu i tamo promenila redosled pasusa. Ali, oba teksta ćete moći da pročitate u knjizi koja bi u junu trebalo da se pojavi u izdanju Peščanika.
DUBRAVKA STOJANOVIĆ:
(...) Od dana kada je Marti Ahtisari predstavio svoj plan, mogli smo čuti najneverovatnije izjave srpskih zvaničnika o budućem statusu Kosova. Ma kako „maštovite" ili „preteće" one bile, zajedničko im je jedno: sročene su da bi pripremile javnost u Srbiji na neprihvatanje odluke međunarodne zajednice. I, ponovo, kao i svih prethodnih godina, u svim tim izjavama reč je bila samo o imaginarnom Kosovu. (...) Niko nije govorio o tome kako bi građani Kosova glasali na budućim zamišljenim izborima za Skupštinu Republike Srbije i kako bi srbijanska elita prihvatila albanske poslanike, pa i ministre u svojim budućim vladama. Kakav bi to bio školski sistem, kako bi se predavala Kosovska bitka, a kako Balkanski ratovi? Da li u duhu „jedne istine", „naše istine", kako bi to rekle naše današnje prosvetne vlasti? Svih ovih godina od kada je Kosovo suštinski odvojeno od Srbije nisam uspela da čujem razrade takvih konkretnih pitanja, jer niko, u stvari, nikada nije ni pomenuo stanovništvo Kosova. Ono o čemu se govori u tolikim govorima jeste samo „Kosovo", neko u stvarnosti nepostojeće Kosovo - Kosovo bez ljudi.
Mislim da je, u suštini, Srbija Kosovo izgubila upravo na tom pitanju. Kosovo za političke i intelektualne elite u Srbiji nikada nije podrazumevalo njegove stanovnike, već samo teritoriju, imaginarnu teritoriju istrgnutu iz vremena, iz realnosti. Kao neko polje, bez ljudi, u 1389. godini! Zbog toga mi se čini izlišnom rasprava o tome da li će Kosovo biti izgubljeno 2007. godine ili se to već dogodilo 1999. godine. Kada se uzmu u obzir svi relevantni podaci, mislim da se to dogodilo 1912. godine, onog istog trenutka kada je, pet vekova posle čuvene bitke, ta oblast pripojena srpskoj državi.
(...)
„Dan velikog obračuna", „ostvarenje zavetne misli", „osveta Kosova", „nastavak borbe za krst časni i slobodu slavnu", „najpopularniji ratovi u srpskoj istoriji"... To su neki od načina na koje su Balkanski ratovi opisivani u istorijskim izvorima i u kasnijoj istoriografskoj literaturi o njima. Slavljeni su, bar u Srbiji, kao revanš za poraz u Kosovskoj bici, ispravljanje tada nanete nepravde, vraćeni dug knezu Lazaru... Razumevani su kao ostvarenje istorijskog prava, pa su tako ušli i u današnju argumentaciju Srbije u diskusijama o nezavisnosti Kosova.
Podsetimo se, prvo, šta se tada dogodilo. Prvi balkanski rat počeo je u oktobru 1912. godine i u njemu su se sukobile vojske Srbije, Grčke, Bugarske i Crne Gore s turskom vojskom. Cilj toga rata bilo je rešenje nasleđa Osmanskog carstva na Balkanu. Pošto se ambiciozne mlade nacionalne države nisu mogle dogovoriti o podeli etnički izmešanog prostora, došlo je, samo nekoliko meseci po završetku prvog rata, do izbijanja drugog. U njemu su se drukčije promešale karte, saveznici i protivnici iz prvog rata zamenili su mesta. Tada, u leto 1913. godine, na jednoj strani su bile Turska, Srbija, Crna Gora, Grčka i Rumunija, a na suprotnoj - Bugarska. Rat je završen porazom Bugarske i novom preraspodelom ranije osvojenih teritorija.
(...)
Balkanski ratovi koji su stali u vreme kraće od godine dana ostavili su strahovite posledice po najveći broj balkanskih naroda. Turska je te ratove doživela kao jednu od najvećih trauma svoje moderne istorije, gubitak svojih najzapadnijih i najrazvijenijih evropskih provincija. (...)
U bugarskom slučaju, trauma je još mnogo dublja. Ti događaji doživljeni su, a i do danas interpretirani, kao podela „bugarskog nacionalnog bića", kao izdaja saveznika, na prvom mestu Srbije, koja je, po tom viđenju otela polovinu „bugarske teritorije" i prepolovila bugarski narod (u koji se računaju i Makedonci). (...)
Albancima su Balkanski ratovi doneli izuzetno veliku promenu. Stvorena je nezavisna država Albanija, ali je teritorija Kosova, posle uspešnih ofanziva srpske vojske i odluka mirovne konferencije velikih sila, pripala Srbiji. Ta okolnost stvorila je duboku frustraciju u albanskom nacionalnom pokretu, pa se i danas, u udžbenicima istorije i na Kosovu i u Albaniji, predstavlja da je, kako piše, nepravednom odlukom velikih sila, albanski narod 1913. godine pocepan na dva dela. (...)
U istorijskom pamćenju u Makedoniji, balkanski ratovi imaju posebno malignu ulogu. Shvataju se kao najbolji dokaz gramzivosti svih susednih naroda čiji su „nacionalni interesi", svi do jednog, bili razvijani na račun makedonske teritorije. Drugi rat je i izbio zbog neslaganja oko razgraničenja na toj teritoriji, a sve se završilo podelom Vardarske, Pirinske i Egejske Makedonije između Srbije, Bugarske i Grčke, pa je ideja o objedinjavanju tih oblasti postala osnova makedonskog velikodržavnog sna tokom 20. veka.
Ukratko, Balkanski ratovi stvorili su nacionalu frustaciju gotovo kod svih naroda koji su u njima učestvovali. (...) Na njima su se, tokom čitavog 20. veka, zasnivali separatistički i iredentistički pokreti, što je bilo jedan od bitnih faktora nestabilnosti regiona.
(...)
Budući da su sve države u ratove krenule s idejom pribavljanja što veće teritorije, svako proširenje nužno se razumelo kao nedovoljno i bilo je daleko od snova o velikoj državi. Posebno je ta realnost bila daleka od izmaštanih državnih granica koje su bile zasnovane na konceptu „istorijskog prava". Svaka je, naime, balkanska nacija vezivala svoj nacionalni san za neki trenutak u prošlosti, uglavnom u srednjem veku, za trenutak kad su njihove države dostigle svoju maksimalnu veličinu. Za nerealnošću tog koncepta nije zaostajao ni onaj koji se pozivao na „etničko načelo", jer, na etnički izmešanom Balkanu, pogotovo u situaciji kada sve nacije još nisu bile u punoj meri formirane, nije bilo moguće povući liniju koja bi svakog zadovoljila i koja kasnije ne bi izazvala nezadovoljstvo i iredentizam.
Zato je svaki balkanski rat vodio u novi rat, svaka podela u novu podelu. To nije bila posledica zle sudbine ili nekog čudnog i iracionalnog usuda koji vodi „balkanizaciji", odnosno udrobljavanju prostora. Radi se o potpuno logičnoj i jedinoj mogućoj posledici pokušaja stvaranja etničkih država na etnički mešovitom tlu. Takav program nužno vodi neprestanom cepanju prostora jer se „etnička čistota" ne može postići. (...)
Iz Balkanskih ratova se, takođe, mnogo toga može naučiti o tipu sukoba koji se reprodukuju na tom području. Naime, iz ideje stvaranja etnički čistih država mogu da proisteknu jedino etnička čišćenja i masovni zločini. Oni nisu slučajan proizvod rata, niti posledica ratnih dejstava. Oni su suština ove vrste ratova, oni su njihov najvažniji deo, jedini mogući proizvod ideologije stvaranja nacionalnih država na Balkanu. Ni u ovom slučaju ne radi se o „prirodi naroda", njihovoj urođenoj surovosti ili „genetskoj genocidnosti". Radi se, ponovo, o nužnom proizvodu nacionalističke ideologije. Kako je 20. vek proticao, tako su ciljevi stvaranja velikih država sve više potiskivani na račun ideje o stvaranju čistih država. Etnička i verska čistota države postala je opsesivni cilj, koji je u sebi, kao svoj najvažniji deo, sadržao nestanak onih „drugih", naroda s kojima delimo prostor. Vremenom su samo mašta i razvoj tehnologije te zločine učinile raznovrsnim. Ali bilo da se radilo o bacanju leševa u jame, ili da je rešenje nalaženo u njihovom pohranjivanju u hladnjače, suština je ostala nepromenjena.
(...)
Prvi cilj balkanskih vojski bio je da se prošire granice nacionalnih država na račun Turske i da zajedno sa starom carevinom s Balkana ode i muslimansko stanovništvo. Bio je to već deo prethodnih iskustava. Naime, posle Velike istočne krize, kada se Srbija teritorijalno značajno proširila na jugu, te prostore napustilo je oko 70.000 muslimana, među kojima je bilo najviše Albanaca. Bila je to i odmazda za odnos prema hrišćanima u Osmanskom carstu. Time je, kako u svojoj knjizi Istorija Srbije od 19. do 21. veka kaže Holm Zundhauzen, počeo đavolski krug uzajamnih proganjanja koji će označiti srpsko-albanske odnose u sledećem veku. Ti Albanci većinom su naselili teritoriju Kosova, gde su se svetili lokalnim Srbima zbog proterivanja iz oblasti koje su pripale Srbiji. Godine 1913, u novoj spirali zločina, to će se okrenuti protiv njih.
(...)
Bilans Balkanskih ratova u Srbiji mogao bi se ovako svesti: računa se da je iz srpske vojske izbačeno oko 158.000 vojnika. Potrošeno je oko 370 miliona dinara za 10 meseci rata, što je bilo trostruko više od državnog budžeta za 1912. godinu. To je značilo novo zaduživanje srpske države, ali i njeno novo zaostajanje, jer je novac, ponovo, umesto u školstvo, zdravstvo, saobraćaj ili infrastrukturu uložen u rat. Uz to, oko milion vojnika je godinu dana bilo pod oružjem, što je, u poljoprivrednoj zemlji, značilo gotovo potpuni zastoj svake privredne delatnosti. Bez muške radne snage, primitivno obrađivana zemlja nije mogla te godine biti obrađena. Srbija je svoju državnu teritoriju povećala za 81 odsto i dobila je oko 1,3-1,4 miliona novih stanovnika. Od tog stanovništva tri četvrtine govorilo je albanski. Posle žestokih okršaja, računa se da je oko 20.000 Albanaca izgubilo život, a da je izbeglo ukupno 60.000 pripadnika muslimanske vere.
Odnosi između srpskog i albanskog stanovništva bili su trajno narušeni, a poverenje nikada kasnije nije uspostavljeno.
(...)
Odmah po početku Prvog balkanskog rata 1912. godine, srpska vojska je vrlo brzo ušla na teritoriju Kosova i ta oblast je, posle potpisivanja mira (zajedno sa Sandžakom i Makedonijom) pripojena srpskoj državi. Novine su tada bile prepune patriotskih usklika, govoreno je da je osvećeno Kosovo, da je ostvareno Lazarevo obećanje, da je obnovljena srpska srednjovekovna država, da je ostvarena zavetna misao... Patriotizmu u tom trenutku niko nije odoleo, čak ni večito cinični Jovan Skerlić. I sve je bilo svečano i patriotski, dok se nije postavilo pitanje kakav će se oblik vlasti uspostaviti u toj oblasti, dakle, pitanje slično onom na koje ni danas nema odgovora. Pokrenuta je tada u Narodnoj skupštini veoma zanimljiva rasprava na koju danas treba da se vratimo ako želimo da suštinski razmišljamo o veoma teškom pitanju: kako je Srbija za manje od veka uspela da izgubi jedan deo svoje teritorije, i to baš onaj za koji njeni najviši predstavnici tvrde da je svetinja? Te 1913. godine, na ovo pitanje formulisan je odgovor koji je glasio „uređenje novih krajeva". Vladajuća stranka Nikole Pašića smatrala je da u novopirpojenim oblastima treba uvesti poseban, vojno-policijski režim. U skupštinskoj i javnoj raspravi predstavnici vlasti navodili su da stanovnici tih krajeva nisu dovoljno kulturni, da nisu dovoljno politički razvijeni, da se demokratski ustav Srbije ne može proširiti na te oblasti, jer njihovi stanovnici ne bi umeli da koriste prava koja bi dobili... Poslanici su se zabrinuto pitali šta bi se desilo kada bi stanovnici „novih krajeva" dobili jednako pravo glasa, kako bi to uticalo na odnose među političkim snagama u Srbiji, kako bi se to odrazilo na već uhodane odnose među strankama, da li bi moglo ugroziti vlast? Na pitanje opozicije u Skuštini da li vlast namerava da stanovnike „novih oblasti" nešto pita o obliku vlasti koji bi se odredio, jedan od najuticajnijih ideologa vladajuće stranke, Stojan Protić, rekao je: „Mi njih nismo pitali ni onda kad smo ih oslobađali, a onda će nam sigurno naša braća dopustiti da sa njima upravljamo pet do šest godina onako kao mi najbolje nađemo i zato što mi bolje tu stvar znamo, što smo stariji i zreliji, nemamo ih nikakvih razloga pitati kako treba da se oni upravljaju".
To pitanje podelilo je stranke u tadašnjoj Srbiji. Inače konzervativni naprednjaci tražili su da se Ustav Srbije odmah proširi na prisajedinjene oblasti, zalažući se za sazivanje „Velike skupštine" na kojoj bi se izvršila revizija ustava iz 1903. godine. Govorili su da je srpska demorkratija stavljena na probu i da Srbi moraju ostati dosledni protivnici teze o podeli na više i niže rase, čije su posledice i sami na sebi osećali. Suprotstavljajući se vladi, Samostalna radikalna stranka, pisala je tih dana u svom glasilu Odjek: „Radikali su polovinu Srbije proglasili za svoj pašaluk. Oni su preko svoga ministra unutrašnjih dela polovinu Srbije proglasili da nije Srbija i na toj teritoriji koju oni smatraju da nije spska zaveli su jedan režim po svojoj volji". Socijaldemokrati su bili najglasniji. U svojim Radničkim novinama pisali su: „Mogu se svakojake primedbe činiti turskoj ustavnosti, ali jedno je nesumnjivo: Srbija nije smela ulazeći u te krajeve ići nazad, već je trebala koračati napred - t.j. na mesto polovne i lažne ustavnosti Turske ona je trebala odmah zavesti pravu ustavnost, patrijarhalno-primitivnu opštinsku samoupravu razviti u modernu, dati prilike tom stanovništvu da oseti kako se nalazi u Jevropi, upravo: s njim se nije trebalo zavojevački postupati". Na vladino poređenje demokratije sa plivanjem, i argument da stanovništvo „novih krajeva" jednostavno još ne zna da pliva, socijaldemokrati su u Skupštini odogvarali: „Da li će dete ikada moći da nauči da pliva ako ne skoči u vodu?"
Ta vrhunski kvalitetna i zanimljiva pravna rasprava koja se mogla čuti 1913. godine u Skupštini (a kakvu nismo uspeli da čujemo poslednjih godina) nije urodila plodom: preglasavanjem je usvojena Uredba o novim krajevima kojom je na Kosovu uveden poseban vojno-policijski režim. To je značilo da ustav nije proširen na te krajeve srpske države, da građani nisu dobili ista prava koja su uživali srpski građani unutar starih granica. Ključnu ulogu u donošenju te odluke imali su zaverenici okupljeni oko Apisa i Crne ruke. Oni su, u stvari, bili ti koji su diktirali spoljnu politiku Srbije, oni su bili ti koji su u mnogo čemu bili jači od radikalske vlade koju su na vlast doveli posle ubistava poslednjih Obrenovića. Oni su kao neku vrstu svoga plena dobili novopripojene oblasti, u kojima njihova vlast nije imala nikavih granica.
Dodatan problem za stanovništvo tih oblasti bila je činjenica da policijski, vojni i civilni činovnici nisu bili raspoloženi da svojevoljno odlaze na službu u nove oblasti. Tamo se išlo najčešće po kazni. Službu su tamo dobijali uglavnom činovnici koji su bili kažnjavani, najčešće zbog korupcije ili fizičkog nasilja nad uhapšenicima. Bila je to kažnjenička, legionarska uprava koja je sprovodila ličnu vlast i koju niko nije kontrolisao. Ubrzo je došao Prvi svetski rat, pa stvaranje nove države koja do kraja svog postojanja nije uspela da usaglasi različite pravne i društvene sisteme koji su se, sticajem istorijskih okolnosti, u nju ulili. Stanovništvo „novih krajeva", stoga, sve do druge polovine 20. veka nije privuklo veću pažnju vladajućih krugova.
Zbog svega toga se danas čini da je Kosovo izgubljeno i pre nego što je dobijeno. „Izgubljeno" je zbog načina na koji se o njemu razmišljalo, zbog mesta koje je imalo u mitotvornoj nacionalnoj ideologiji, zbog nemogućnosti vladajućih elita da prihvate i razumeju realnost. U dvovekovnim pokušajima da „oslobode i ujedine srpski narod" i da stvore veliku nacionalnu državu, srbijanski državnici nisu umeli tim oblastima da i vladaju tako da novi stanovnici tu državu prihvate kao svoju. To je bio problem i sa proširenom Srbijom 1913. godine i sa svim kasnijim Jugoslavijama. Odnos prema „drugom" isključivao je toleranciju i ravnopravnost, pa su se sukobi onih koji su stalno pokazivali da su „prvi" i onih kojima je stalno dokazivano da su „drugi", mogli samo produbljivati.
(...)
Istorijsko pamćenje bilo je, zbog toga, važan faktor u sukobima na Kosovu 90-ih godina. Tadašnje nasilje treba posmatrati kao deo spirale mržnje na tom prostoru. I ponovo: to nije endemska mržnja, ona je istorijska. Nacionalizmi su hranili ratove, a ratovi nacionalizme. Podržavajući svoje istorijske mitove, nacionalne elite održavale su mržnju u „stalno gorućem stanju", jer im je ona obezbeđivala uspešnije vladanje u siromašnim i nejakim društvima. Malo je učinjeno da se stekne poverenje, da se formira moderna politika koja bi Srbima i Albancima omogućila uspostavljanje novog tipa odnosa, izmaknutog iz spirale koja ih je vukla u „konačni rat".
Bio je to samo deo bilansa „najpopularnijeg rata" u srpskoj istoriji. Izuzev isterivanja Turske sa većeg dela njenih balkanskih poseda, nijedno pitanje budućeg uređenja tog prostora nije rešeno, dok su mnoga novootvorena obrazovala temelj budućih sukoba. Ratovi koji su sledili delovali su kao fatalnost. A bili su, zapravo, samo logični. Oni zakonomerno proizlaze iz nacionalističkih ideologija. Jedan rat proizvodio je drugi, jer se cilj nije mogao postići. Usitnjavanje teritorija vodilo je daljem usitnjavanju. Zločin je vodio u novi zločin. To je jedina moguća posledica određenog tipa nacionalnih programa, koji su još u velikoj meri, i posle svih poraza, živi i u dobrom zdravlju.
I sve dok svest o potrebi širih integracija, zasnovanih na ekonomskim interesima, ne nadvlada nacionalne opsesije, terapije neće biti. Sve dok politika ne počne da se zasniva na sasvim izmenjenom sistemu vrednosti, u kome će život i prava pojedinaca, kao i razvoj društva i privrede, biti prioritetni ciljevi, ta društva gušiće se uvučena u vir nerazvijenosti i konflikata. A taj vir, kao što je poznato, vuče ih na samo dno.