Skip navigation.

Labris

Banka hrane

 
Srbija 2020

"Da soldateska ne prećera" - pisma

Jedan stari gospodin i super-osunčano jutro nad gradom. Rođen je 1915. godine u Novom Sadu. Tridesetih prošlog veka je počeo osećati neodređeni nemir, i 1939. godine imigrira, na prevaru, sa studentskom vizom, u Palestinu koja se u tom momentu nalazi pod britanskom kolonijalnom upravom. Kao svršen pravnik i poznavalac mnoštva stranih jezika, ubrzo zatim dobija nameštenje u Britanskom komunikacionom odeljenju u Kairu. Tamo će provesti godine do famozne odluke UN-a o particiji Palestine i o podeli zemlje na dva entiteta, jevrejski i arapski, sa perspektivom državnosti za obadva. Kada arapski svet objavi rat (stogodišnji rat, Večni Rat?) novostvorenoj državici, stari gospodin se angažuje u njenoj 'new-born' diplomatiji. Tamo će provesti narednih trideset godina. Po okončanju karijere, dolazi u dokumentarne arhive Memorijalnog muzeja Holokausta 'Jad Vašem', i uređuje dokumentaciju jugoslovenskih Jevreja. Kada Hebrejski univerzitet preuzme deo brige o tom poslu, stari gospodin otvara zasebni arhiv, Dokumentacija jugoslovenskih Jevreja (Toldot Jehudei Jugoslavia). Tu ga zatičem, u njegovoj muzej-kancelariji. Proslavio je nedavno 91. rođendan, i izgleda savršeno svesno i živahno, gotovo da je sav pretvoren u duha svojom neodoljivom energičnošću.

"Kako Vam izgleda ova situacija, gospodine? Mene reakcije stranih medija neodoljivo podsećaju na 1999. godinu u Srbiji."

"Ma kakvi, Milošević je unazadio Srbiju za stotinu godina."

"Dobro, ne znam, meni situacija ne izgleda nimalo ružičasto. Kako se Vama čini?"

"Sve zavisi od toga koliko nam Amerikanci dopuste... i, da soldateska ne prećera."

Izlazim tužno iz njegovog muzeja-kancelarije u zaslepljujuću jaru jerusalimskog jutra. Soldateska već jeste prećerala, palim zamišljeno cigaretu. Preda mnom se rasprostire super-blistava panorama grada, i jutro koje na čudan, neodređen način kao da nije sasvim moje.