Kuda ideš? - pisma

Slaba je utjeha ako ste pacifist, pred činjenicom da vas uvijek može povući vrtlog u kojem je upijen i ugušen vaš glas. Zato moram da se ogradim od mogućnosti da bi neko moj glas mogao pridružiti ogoljenom i proizvoljnom statističkom podatku o stepenu podrške građana Izraela ratnim operacijama u Libanu (90 odsto od ukupne populacije), jer je taj podatak netačan i tendenciozan. Ima mnogo pokreta, grupa građana i pojedinaca koji se ne mire sa stanjem u kom će i oni biti označeni kao sudionici agresije na jednu suverenu zemlju. Istina se uvijek razlikuje od one koju želimo da vidimo, pa i u ovom slučaju.

Dok domovinu kedrova potresaju bombe ogromne razorne moći, nezahvalno je baviti se političkom analizom mogućih varijanti raspleta začaranog bliskoistočnog čvora, ali bi bilo neophodno u cilju što objektivnijeg informiranja izvršiti malo podsjećanje na korijene krize od koje ne bez razloga strepi cijeli svijet.

U vezi sa Bliskim Istokom sva geopolitika i geostrategija mogle bi se svesti na dvije riječi: nepriznavanje i nafta. Zajednički imenitelj zvanične politike većine arapskih zemalja u odnosu na Izrael još od osnivanja 1947. godine bio je nepriznavanje. Danas, pored Irana, postojanje države Izrael ne priznaju ekstremne iranske ekspoziture: palestinski Hamas i Hezbollah. Način ratovanja Hamasa i Hezbollaha je identičan – kontinuiran rat do uništenja nepriznatog i neprihvaćenog susjeda. Pri tome se neprekidno osuđuje “cionistički režim” i ne uočava da već skoro 60 godina Izrael postoji kao jedina demokratska država na Bliskom Istoku. Režimi se nalaze malo istočnije od Jeruzalema. Osim toga, cionizam i režim su disparatni pojmovi.

Dublji psihološki korijeni levantskog sukoba leže još u starozavjetnom mitskom motivu o progonu i neprihvatanju prvog sina (epizoda iz Pentateuha o Avramu i Jišmaelu - prim. pr.). Zla kob tog neprihvatanja i nepriznavanja postala je osnovom tromilenijumskog lutanja i tragičnih bratoubilačkih borbi. Niko nikoga ne priznaje i ne prihvata. Vješto koristeći takvo stanje uvijek su sile drugih podneblja pronalazile za sebe mjesto “pomiritelja” ili “saveznika” slabima. Jednom su to Rimljani, drugi put mameluci, krstaši, Turci, Francuzi, Britanci, Arapi, Amerikanci... Ništa se nije promijenilo do danas, doktrina zavade je najprovjerenija i zašto je mijenjati? Naoružavaćemo sudionike sukoba, a poslije ćemo plasirati svoje automobile, građevinske projekte, investicije, i naravno, još ubojitije oružje svih tipova. Zemlje prividne solidarnosti sa nekom od zaraćenih strana svim raspoloživim silama nastojaće da prikriju da je sličan arsenal ponuđen i susjedima.

Causa belli u Libanonu nije u otmici “samo dva vojnika”, niti se radi o neproporcionalnoj reakciji na upad u izraelsku teritoriju. Uništenje oklopnih vozila, ubistvo grupe vojnika na rutinskoj kontroli unutar svojih granica i zarobljavanje ranjenih bila je posljednja kap koja je prelila čašu gnjeva političkog i vojnog vrha. Sadašnji rat uslijedio je kao totalni izraelski revolt na višedecenijsko sistematsko raketiranje naseljenih mjesta kaćušama, otmice civila i vojnika, podržavanje unutrašnjeg terora i novčano refundiranje porodica terorista-samoubica.

Time što se u maju 2000. godine nakon 22 godine povukao iz tampon-zone u južnom Libanonu i u junu 2005. iz neposrednog okruženja Gaze, Izrael je pokazao dobru volju, međutim to je shvaćeno kao njegova slabost. Poslije ubistva Haririja u Bejrutu u februaru 2005. i povlačenja Sirije osumnjičene da stoji iza atentata, sve važnije upražnjene pozicije preuzeli su poslanici Hezbollaha. Uloga Irana u vojnoj pomoći i finansiranju palestinskih samoubilačkih terorističkih akcija kao i akcija članova Hezbollaha (“Božje partije”) sa 200 miliona dolara godišnje, imalo je za cilj da se stvori jak vojni balans koji bi osigurao uticaj u regionu. U traženju te protivteže, prije svega američkim interesima, zanemareni su napori UN i značaj odluke prema kojoj su sve strane oružane snage obavezane da napuste Libanon. Suprotstavljene jedna drugoj, dvije državice na istočnoj obali Mediterana žrtvovane su konvencionalnim interesima, religijskim podjelama i kulturnim razlikama, a okosnicu bliskoistočnih ratova predstavlja neobjavljeni rat između SAD i Irana.

Strategijsku osnovu sukoba ipak predstavlja nafta. Izrael se u savezu sa SAD pokazao kao dobar partner u simbiozi zašite ekonomskih i nacionalnih interesa, ali je zbog svoje izoliranosti nepogodan kao most za dugotrajniju saradnju. Ako bi se teritorija Libanona preotela od patronata Sirije i Irana, preko već porušenog Iraka bi se nesmetano za još dugo vremena mogla održavati u životu sisaljka kojom se obezbjeđuje ubrizgavanje crnog zlata u tkivo zapadnog Golijata. Pri tome se najmanje vodi računa drži li David praćku ili atomsku bombu, da li ga susjedi priznaju ili ne. Davidova se prošlost doktrinarno minimizira: Zapad je ne cijeni, a Iran ne priznaje kroz negiranje postojanja Holokausta. A zaboravlja se i to da je narod koji je u Evropi imao jednu od najvećih duhovnih država, samo bez granica, bio skoro uništen i da nikako ne bi smio na sebe preuzeti odgovornost da za bilo čiji račun ruši i ubija. Istina, druga strana nikako da shvati da je poslije svrgavanja posljednjih diktatorskih režima obavezna pred licem svoje javnosti dopustiti da se i njoj postavi pitanje: Quo vadis? Zar vam, gospodo, Vukovar, Bagdad i sada Bejrut, nisu dovoljna opomena? Rakete se još uvijek mogu od milja nazivati “katjuške”, ali bilo da su one kratkog ili srednjeg dometa i bilo kojeg drugog tipa, one za poginule imaju samo jedno ime: smrt. Anonimnu, kukavičku, poslanu na neviđeno. Nalik onoj što je ubirala krvavi danak po Sarajevu.

Kao što se ničim ne mogu opravdati počinioci gnusnog zločina kada su 15. maja 1974. godine u sjevernom Izraelu, u mjestu Ma’alot, teroristi upali u školu i pobili 24 učenika (što je najvjerovatnije “nadahnulo” čečenske teroriste u Beslanu), ne mogu se opravdati ni sadašnja razaranja u Libanu u kojima uglavnom ginu civili. Gerilci Hezbollaha najmanje se mogu naći u gradovima, a strategija eliminacije i poslije eventualne primjene odluke UN 1559 o ukidanju i rasformiranju Hezbollaha ne garantuje mir na granici. Sve dok se ne postigne diplomatsko rješenje biće vidljivo do koje mjere je stalo vodećim silama da Izrael za njih obavi prljavi posao. A onaj ko je naoružavao para-vojsku u Libanonu unaprijed je osudio tu zemlju na ovo što joj se sada događa. To nesumnjivo upućuje na činjenicu da se radi o svjesnom žrtvovanju malih “saveznika” za vlastiti nezajažljivi apetit. Na otvorenoj šahovskoj tabli mogu se rušiti i postavljati nove figure, no, pitaju li se veliki igrači, da li se i na praznoj ploči može igrati? Nije li bolje dati prednost dobrim susjedima, umjesto dokonim arbitrima. Ovi posljednji još nisu naučili ni shvatili da je blitzkrieg taktika prevaziđena i pogrešna šahovska varijanta, ne samo na Bliskom Istoku. Dopremajući svojim gladijatorima nove rakete, koliko ih se doimaju stravični prizori iz Bejruta? Ne razmišljaju li o prokletstvu koje će navući na vlastite narode? Dok ta pitanja ne počnu da ih brinu, njihovom krivicom u međuvremenu, nedužna djeca ostaju bez domova, roditelja, bez braće, bez ičega. Kada ih spasu, za očekivati je da će ih lažni prijatelji velikodušno tješiti, licemjerno i bestidno nastojeći da kupe njihovu blagonaklonost poklonima i obećanjima o boljem svijetu i ljepšoj budućnosti, ne uviđajući da im se sve može dati, osim onog najvišeg što su već imali i što su im isti ti dobročinitelji uzeli na najsuroviji način.

Mario Heinal 

Autor je politikolog i publicista, glavni urednik Antologije radova useljenika iz bivše Jugoslavije. Rođeni Sarajlija, od 1992. živi u Tel-Avivu .

Jedna napomena: lično se ne slažem sa velikim delom Mariovih stavova, ali ih prenosim u potpunosti, ne bez skrivene namere da, poput  jer'shalaimskog gerilca-bombaša, zapalim vatru polemike na stranicama b-loga 92.

:evil_srx: