Slučajno odgledani tv prilog na lokalnom CNBC-u u okviru prepodnevnog biznis programa me je podsetio na davno obećanje Jelici Greganovič da ću jednom napisati blog o baklavama. Naime, gost u studiju je bio turski (i šire) kralj baklava, gospodin Nežat Gulu [Nejat Güllü].
Vrhovni sud Srbije ukinuo je presudu kojom su general JNA Vlado Trifunović i grupa vo oficira pre 14 godina osuđeni na zatvorske kazne “zbog podrivanja vojne i odbrambene moći zemlje”.Tako jeVrhovni sud Srbije vratio na početak suđenje, kojim je nekadašnji general JNA Vlado Trifunović osuđen na 11 godina zatvora.
General Trifunović osuđen je zato što je kao komandant Varaždinskog korpusa septembra 1991.godine odbio da napusti kasarnu i izvede neobučene regrute izvan grada, već je napustio kasarnu i neupotrebljivu tešku skalameriju i svojih 220 vojnika i 37 oficira žive i zdrave vratio u Srbiju. E za to ga je Srbija osudila, a jedan general mu je rekao„Niste nam bili potrebni živi, nego mrtvi“ i da su Srbiji potrebni mrtvi heroji da joj pozlate istoriju i da se njima ponosi”.Naravno, dotični i mnogo dotičnih nisu mislili da među mrvima treba da budu oni i njihovi već neko drugi i nečiji drugi sinovi.
Ja sam Aleksandra Ranković novinarka, autor i producent dokumentarnih filmova i serija.
Masline u svežem stanju nisu jestive zbog gorčine. Postoji (urbana) legenda da su i toksične, koja je samo to – legenda. Da je istina naše dvorište bi bilo puno mrtvih komšijskih kokošaka, koje u sezoni maslina migriraju u naše dvorište ne bi li se gostile onim maslinama koje su nam promakle prilikom skupljanja.
Seoske lole
Krenu moji baka i deka po prvi put u bioskop. Iza njih je bio Drugi svetski rat, koji ostavi za sobom pustoš, ali i želju za svemirskim putovanjima, čitanjem knjiga, pesmom, igrom. Seksa im, pričala mi baka, nije nedostajalo.
Nači, nije bilo Pantele al je bilo Šekija.
Nači,nije bile karaoka ali je bilo karamela. Onih mlečnih sa lešnikom (obične i bezimene) i "Visoko C" od Šumi, Lubljana.
Nači, bili su klakeri i kabeze sa sodom i bio je "Dvojni C" (na cevčicu, u tetrapaku, bratteee). I onaj sa Diskobolosom, što sam, priznaem, zaboravio kako se zove.
Nači, bio je sladoled na točenje, u kornetu (vanila, čokolada, jagoda, limun, šlus) i "Somboled" na štapiću!
Nači - pre Leviski bile su farmerke. Onda su ostale Leviske u smislu brenda dodatno izoštrene kao petstokec, i one neke Rifle, Lee, US Top. Ovo pod neke nisam poređao po kvalitetu; jednostavno, pored Levisa sve je ostalo bilo druga klasa.
Imam problem. Tamo gde se leđa prestaju pristojno zvati. Problem je u tome što to uopšte imam. Već par godina, kreatori i ostala banda, rade na tome da ja to nemam. Da imam napred dve koske i pozadinu desetogodišnjeg dečaka. Sa tendencijom smanjivanja i ostalih delova. Naročito ramena. Cilj – sedmogodišnji dečak, neuhranjen.
Daklem,
Pre nekoliko godina bio sam u Bugarskoj. Posle jednog od sastanaka, sedim u kolima zajedno sa kolegom iz kabineta bugarskog predsednika. Radio je uključen. Svira nekakva zabavna muzika, Madona, Rijana i slično. Bugarin i ja ćaskamo lako se sporazumevajući svako na svom jeziku. Onda naš razgovor prekine pesma na srpskom.
"Ceca!", kaže Bugarin uz osmeh. "Mnogo dobra, Ceca!"
Imamo čast obavestiti Vas da je u petak 13. novembra 2009. godine održan Kongres ujedinjenja prve nevladine organizacije za zaštitu manjinskih prava blogera b92
BUBE92
Nevladina organizacija Blogeri Ujedinjenog Be92
O radiju kao elektronskom sokoćalu kojim je Nikola Tesla izmenio svet komunikacija i otvorio proces stvaranja "globalnog sela" mogao bi da piše neko od kolega stručnih za lampe, tranzistore i žičice, odašiljače, repetitore i prijemnike, eletktromagnetne talase i ostale pojmove vezane za ovo čudo nastalo krajem devetnaestog veka.
Moje je druženje sa radijom počelo nešto kasnije od njegovog nastanka, dakle - negde sa polaskom u osnovnu;
sa pesmama Zorana i Bojana Ramboseka i onom pesmicom u interpretaciji Paje Minčića, koju sam svakoga jutra slušao na prvom programu Radio Beograda, u najavnoj špici emisije "Dobro jutro deco":
Gallipoli je poluostrvo, kopno uz Dardanele (ime potiče od grčkog Καλλίπολις - "divan grad"), a Siachen je glečer, drugi najveći na svetu na tromeđi izmeđi Pakistana, Kine i Indije (ime potiče od kineskog i indijskog सियाचीन - "mesto ruža")
Šta zajedničko imaju (ako imaju) Galipolje i Siačen?
Rat.
Ili - još bolje - rat na ta dva mesta je paradigma koliko svaki rat ipak pokaže sopstveni besmisao i kako ta činjenica nikada (naravno) neće sprečiti ljude - da ratuju. Uvek će biti razloga, povoda i motiva, bez obzira na primere poput Galipolja i Siačena.
Obaveštavam sve zainteresovane ponuđače da raspisujem tender za kuma moje treće knjige, koja treba da ugleda svetlost knjižara do ovogodišnjeg sajma knjiga. A to samo što nije. Dakle, svi koji imate dobru ideju kako bi moja nova knjiga mogla da se zove, izvolite predložiti. Primam samo neobavezujuće ponude, budućem, mogućem kumu uz zahvalu za kumstvo nudim nagradu u formi potpisanog kumčeta, vođenje na kafu, kalorije, druženje i posebnu rođačku zahvalnost. To, naravno, podrazumeva da ga uskoro može posetiti naša porodica koja broji više od prstiju jedne ruke i izraziti mu ličnu zahvalnost, koju će posebno zapamtiti zbog pansionske metraže posteljine za nama. Onima koje bi i ta vrsta nagrade zanimala, nudim i jednokratno gostovanje na mom blogu.
Prvoj knjizi sam ja dala naslov. Drugoj je naslov smislio kum Miroslav Nune Popović, umetnik i bloger ovdašnji. Kako se iskazao razumevanjem mog pisanja i maštom, to mi je palo na pamet da bi i kuma moje nove knjige trebalo da potražim ovde, na blogu.