Гост аутор: nikvet pn
Сви наши људи на раду напољу имају некако исту жељу. У родном селу потруде се да саграде здање велико и моћно себи за дику и удобну старост. У томе се још и такмиче међусобно. У Источној Србији нарочито. А благога појма немају да их је један њихов земљак одавно недостижно надмашио.
Елем,
Spin-off teme od Omegita.
Dakle, polu-slobodna tema za razgovor o opremi za boravak u prirodi. Rančevi, čizme, patike, nožovi, šatori, kajaci, sekire, aktivan veš, merino vuna i tako dalje.
autor: als
Čast mi je što poznajem četiri dame koje umeju lepo da osmisle zajedničko vreme.
Umeju one i sebe da predstave, i evo mesta gde to rade , ali je povod za ovaj blog promocija nekoliko novih snimaka.
Baš su bile vredne u ovo ludo vreme.
Meni prija, nadam se da će i vama.
Jednima:
Ala naše za malo bejaše
beše slatko al za vreme kratko
Drugima:
Sve je lepo i vreme valjano,
jer je ovo jedva dočekano
Soba u prizemlju, na uglu. Zgrada sa kraja pedesetih. Trokrilni prozor, dobrim delom propo, duva kroz njega, pa se zimi dole stavi staro ćebe. Grejanje - mala TA peć.
Stan pripadao cimerkinoj babi koja je imala svoju veću sobu i svoju veću peć, al joj se nije bacalo u trošak, pa zime provodila kod rodbine (leta na moru, izdavala sobe, al nije to važno).
Osim te dve sobe, ostali deo stana nema mogućnost grejanja. Ne-ma. Ni kupatilo.
Kad se posle vikenda il još gore posle praznika vratiš, obično predveče sa torbama, u stanu je ladno kao na ulici.
Zamislite ovako: sedite u svom dvorištu, pijete kafu i ćaskate sa komšijama i onda toliko jeziv smrad koji se širi naseljem - po ko zna koji put za više od deceniju - učini da se pokupite unutra, zatvorite prozore i zaboravite da imate dvorište jer ionako ne možete da ga koristite.
Da, bilo bi to ok da je samo jednom. Desi se. No, kada je smrad višegodišnji, čak višedecenijski i gotovo svakodnevan, onda uradite ono što su uradili ljudi iz jednog zrenjaninskog naselja, njih nekolicina: ustanete od stola, uzmete svoje smeće iz kante i odete da ga ‘itnete preko ograde kafilerije. Vi nama vaše, mi vama naše.
Da mu se nije štogod desilo?
Da li se išta drugo moglo očekivati?
Autor: Als
Pre par godina bio sam na projektu isporuke softvera. Danima smo testirali na stvarnoj opremi, sve je išlo u redu do jednog momenta kada smo počeli da vidimo pogrešne rezultate. „Sve radi samo se tih par brojeva ne slažu, sad ćemo to brzo popraviti", ohrabrivali smo sebe i klijenta. Prvi dan, drugi dan, treći dan, ne radi i dalje. Vikend smo dogovorili da provedemo u smenama, bukvalno 24 časa da radimo, da uvek bude neko tu i da traži „gremlin bag", onaj bag koji se pojavi samo nekad, ali ne i uvek, tj. ne možemo da mu nađemo početne uslove kada se pojavljuje. Slično kao kada nešto lupa u kolima pa prestane, obično kada odvezete auto kod mehaničara. Moja smena je bila subota ujutru pa naredna u ponedeljak. Došao sam u ponedeljak sa uverenjm da smo tu, takve su bile naznake od subote uveče, ali mi je kolega, na pitanje „samo još malo odgore ovo da ispoliramo" odgovorio sa „pick up the shovel".
Trebalo je zaroniti i ispretumbati stvari koje su pravljenje godinu, dve ranije. Bug je bio sistemski, utkan u samu potku softvera.
...
Razloga za proteste širom sveta ima puno, vlade su mahom nesposobne, korumpirane i bezvoljne da išta rešavaju, plivajući na svojih „dva mandata slave" i fokusirajući se na lične uspehe i dobiti. Rešenja koja vidimo i koja u na tacni su po pravilu površna i rešavaju posledicu a ne uzrok, kao kada popijete kafetin za glavobolju nerazmišljajući zašto boli glava i da li će boleti sutra ponovo.