jedne veceri u beogradu, mogla bih da pocnem recenicu…a gde drugde, pitam se,kad gde god da odem, ipak ce to neko vece da pripadne mom gradu.
na naše bake koje su, dolazeći nam u posete, u septembru uvek donosile pregršt raznog mirisnog
Umro je lako i brzo. Bol jeste bio opak i oštar, ali je kratko trajao, tri sekunde ili nešto manje, više svakako ne. On je bar umeo da proceni vreme. Stigao je da se uhvati za grudi, a zatim pao na pločnik. Da je razmišljao o umiranju, poželeo bi takvu smrt.
(Upozorenje: nastaviti čitanje samo ako imate dovoljno vremena, priča je duga.)
„Suprotno od ljubavi nije mržnja, već ravnodušnost."
F.M.Dostojevski
Volim sport. Trenirao sam sve i svašta. Fudbal odavno ne gledam mada na nekom roštilju rizikujem prelom ili infarkt kad klinci krenu da pikaju loptu. Teško odoleti. Fudbal ne pratim jer imam utisak da je tu previše mešetarenja i nema mi čari neizvesnosti. Ali to je druga priča.
Hokej i košarku obožavam. Tenis sam počeo da pratim zbog Đokovića. Sa zrelošću sam se istrenirao da se ne jedim ako izgubimo a da se radujem kada pobedimo. Nisam stručnjak
Volim kuće. Odrasla sam u jednoj švapskoj, na lakat. Tri sobe do ulice, veliki hodnik, još jedna kobojagi dnevna, mali hodnik za kuhinju i lom nekih pomoćnih prostorija. Kažem kobojagi, jer se u njoj sedi samo leti, kad dođu neki baš otmeni gosti. Uglavnom se okupljamo u kuhinji i vrebamo mesto na kauču. Zimi nema ništa slađe nego tu zadremati, dok smederevac pucketa i nešto se krčka. Ma, bre, ne smeta mi ni čangrljanje sudova, ni lupanje vratima, ni smeh, ni TV. Samo me nervira kad neko šapuće, jer se naprežem da čujem.
Iz kuće se preko terase izlazi u dugačko dvorište,
Poštovani čitaoci bloga, ova priča će biti zaključana za komentare. S razlogom. Sve moje priče su lični doživljaji ili doživljaji bliskih mi ljudi, s malo preterivanjai da bi bile zanimljivije. Cilj im je da podele iskustvo, zabave ili zamisle čitaoce. Ne treba mi ni uputstvo za život, ni naknadna pamet. Eto, neka ih ovde, možda neko u njima prepozna i ponešto dobro.
One prve noći su me prebacili na krevet kao džak. Došla sestra, uključila infuziju, prekrila me nekim ogromnim plavim čaršafom i otišla. Ležim na leđima, pokušavam