Pitaju me ovih dana moji sagovornici kako ce se sve ovo zavrsiti... Ukrajina, energetska kriza, Corona, Brexit, Trump, Putin, Iran, Severna Koreja, Kina, Global Warming, Vučić (dobro, ne pitaju za Vučića, osim jedne naše žene iz Actona)... Brinemo se, ne znamo sta da radimo, kažu, neizvesnost je najveca od kada pamtimo, sta to ostavljamo u nasledstvo nasoj deci. Zivimo i radimo u nekom prividu normaliteta, a ne znamo hoce li sutra da pukne i ode sve dodjavola ili ne...
A ja ćutim, mudro razmisljam, i na koncu im ne kazem ono sto bi svi morali vec da znaju...
Od kad se
Od Stefana Nemanje pa do danas, Srbi se nalaze u raljama života. A možda i od ranije. Život sam po sebi nema nikakve ralje/čeljusti, serbski puk ih sam stvara. Od pamtiveka je, ako ne voleo, podrazumevao je da bude podjarmljen, da neko njime vlada. I sem raritetnih izuzetaka, Srbima su vladali tirani, nikogovići, lopovi, uništavači svega što je bilo iole dobro i pošteno. Nikada mi neće biti jasno zašto su Srbi skoro uvek birali ništarije da ih vode u tz svetlu budućnost! Ruku na srce, pored izvanrednih osobina i potencijala srpskog naroda, Srbi su širom otvorenog srca, pristajali