Mislio sam da će neko pre mene o ovome prozboriti par reči, ali izgleda da to nije slučaj. Daklem, u najkraćim crtama, izgleda da je nepristrasan i objektivan žiri jednoglasno odlučio kojih 204 građana Srbije treba predpremijerno da dobije nove pasoše. Kompletan listing sve sa pojedinačnim obrazloženjem se može naći na sajtu Večernjih novosti, a ja ću samo napraviti kratak izvod meni najzanimljivijih pobednika. Iako su imena izlistana na sajtu Večernjih novosti, nekako mi se čini da to možda baš i nije fer te ovde stavljam samo redne brojeve i obrazloženja.
Dobrodošli na I'm Right Awards 2009, festival u kojem protekloj godini dodeljujem nagrade u ekstremno arbitrarnim (verovatno mahom filmskim) kategorijama čija je jedina svrha da ih iskoristim za priču o nečemu desetom. I demonstriram da sam uvek u pravu. Osim kada to nije slučaj. Tada nisam. A inače jesam.
Prva kategorija ove godine će biti superherojski film. Otkako su specijalni efekti dopustili egzibicije na platnu koje decenijama gledamo u stripu, kategorija stripskog filma je probila plafon u Holivudu. A u kategoriji stripskog filma, naravno, najpopularniji su superheroji. Ima mnogo katastrofalno loših ostvarenja, ima dobrih, a ima i sjajnih. Ipak, odabrati pobednički film je bilo jako jednostavno. Štaviše, to je isti naslov kojem godinama unazad neformalno dodeljujem dotično zvanje.
FEST je već u svom petom danu i moja zamisao komentarisanja repertoara dan za dan je nestala negde daleko u prašini. Spavanje je već u kategoriji rigoroznog treninga, svakih 15 minuta počinjem da računam da bih minimizovao potencijalno komiranje u sred nekog filma pa nekih sat-dva vremena, kolko procenjujem da bi mi trebalo po tekstu, sve do sada nije uspelo da mi iskrsne. Ma nije ni sada to slučaj al' već mi je previše bezveze što ništa nisam ovde nažvrljao pa proračunato rizikujem dan sa manje spavanja. Videću sutra koliko je to bilo pametno.
O FEST-u generalno mogu reći da je organizaciono bolji neg' prošle godine, no to baš i nije neka posebna pohvala. Umesto ružnih šarenih krpa sada na bini opet vise zastave a projekcije ne kasne. Ni promoteri nisu napadni (ili sam samo imao sreće do sada?) što je veoma bitan faktor u mojoj knjizi.
Otvaranje je bilo otprilike kako bi čovek mogao da očekuje - sažeto, odmereno, bez Kusturice u vidokrugu. Kraći kolaž bitnih scena iz karijere počasnog gosta je bio uvod u najavu da će na binu izaći Rejlf Fajns. Znate onaj transfer neprijatnosti kada vas je blam za nekog drugog? E, to. Dođavola bre, čovek je odmah pored tebe. Ali, kako mudri spisi davno rekoše, i to je prošlo.
Ja sam gamer. Ja sam takođe ateista, anarhista, apsurdista, transhumanista, programer, singularitarijanac, deathrocker, skijaš i još mnogo toga ali, pre svega, ja sam gamer. Bio sam gamer kada mi je u najranijoj mladosti otac na Commodore 64 morao učitati Tetris sa kasete da bih se igrao i od tada se stvari nisu menjale.
Mesto koje je moderno društvo dodelilo gaming kulturi se vrlo malo promenilo od početka osamdesetih do danas, što je poprilično bizarna činjenica imajuči u vidu da samo industrija kompjuterskih igara već godinama obrće veći novac od filmske industrije. O razlozima za marginalizaciju igara kao validne forme umetničke ekspresije neću pričati ovom prilikom, u glavnom zato što su takve diskusije jako mučne i ne postižu ništa. Delom zato što su i protivnici i proponenti većinom fiksirani na to da nešto može ili ne može biti umetnost. U vreme kada umetnost gubi sav smisao, insistirati na toj etiketi kao pokazatelju vrednosti mi se čini krajnje nesvrsishodno. Umesto toga, smatram da je mnogo produktivnije ponuditi primere velikana gaming kulture pa da vidimo šta je odatle neko mogao da nauči. Tim povodom, evo jednog od najbitnijih velikana rane istorije kompjuterskih igara.
"[Our audience] is best visualized as a vicious, lazy, profoundly ignorant, perpetually hungry organism craving the warm god-flesh of the anointed. Personally, I like to imagine something the size of a baby hippo, that lives by itself, in the dark, in a double-wide on the outskirts of Topeka. It's covered with eyes and it sweats constantly. The sweat runs into those eyes and makes them sting. It has no mouth, no genitals, and can only express its mute extremes of murderous rage and infantile desire by changing the channels on a universal remote. Or by voting in presidential elections."
-William Gibson, Idoru
Gost autor Laurenna:
Ja naprosto ovo moram da podelim sa svima vama.
Kada radite u kancelariji sa preko deset žena, i kada im saopštite da ste rešili da uđete u bračnu zajednicu, počnete da dobijate razne savete (čak i ako ih ne želite). Tako na primer, u petak mi je koleginica prenela savet kojim je nju prosvetilila matičarka: Slušaj dete, ako te muž zove u šetnju a ti imaš sudove da pereš, ostavi sudove, oni će biti tu i kad se budeš vratila iz šetnje. Nemoj da te zove pet puta pa ti svih pet kažeš da moraš sudove da pereš. Izađi, uradi to što on hoće. Druga se, pak, udaje u junu. Njeni i njegovi roditelji ne mogu da se dogovore oko muzike na njhovoj svadbi. I svadjaju se.
Bend o kojem je reč se zove HorrorPops a žanrovska odrednica je predmet brojnih sukoba, protesta i nasilja nad perjanim jastucima u mnogim domaćinstvima. Načelno, mogli bi da kažemo da je u pitanju Psychobilly, ali ću se prvo ograditi da to ne mislim zaista, pre nego što mi neki Psychobilly fan ne upadne u kuću i zadavi me gumenom kokoškom. Da bih bolje objasnio problem žanra ovog benda, zato što bih voleo da tekst nosi malo više smisla od glorifikacije samo jednog benda, a bogami i da bih izašao u susret čitaocima koji pojma nemaju šta je to dodjavola Psychobilly, napraviću jako kratku digresiju u prirodu ovog žanra. Ovaj put zaista jako kratku. Ozbiljno. Prestanite da se smejete.
Moj odnos sa pop kulturom zapadnog sveta bi se najbolje mogao opisati kao love-hate relationship. U isto vreme je obožavam i mrzim, a prilično sam siguran da to isto i ona misli o meni. Među svim tim šupljim holivudskim pričama i industrijski štancovanim pop zvezdama, uvek ima ponešto za šta bi stvarno mogli reći da nosi legitimno kulturno obeležje perioda u kojem živimo. Na svakih deset bezličnih, štancovanih Shakira i Christina Aguilera ima jedna Gwen Stefani koja mi deluje autentično, na svakih deset industrijski sastavljanih Linkin Parkova i Nickelbackova ima jedan Audio Slave koji je stvaran spoj ideja izvesnih muzičara pa, tako, na svakih bezobrazno mnogo promotivnih skandala smišljenih samo da bi se limelight ponovo centrirao na jučerašnje zvezde naiđe tu i tamo poneki "skandal" koji je uistinu zanimljiv, humorističan i jednostavno sjajan fazon. Ovo je jedan od takvih.
Naravno, ovo važi samo ako ste pripadnik Crkve SubGenija (Church of the SubGenius). Kako bi u isto vreme bili pravoslavni i SubGenijalni, pitate se? Pa, teško.
No, da ipak krenemo od početka. Verujem da apsolutno ništa ovde spomenuto za većinu čitaoca nema nikakvog smisla, pa ću pokušati da pojasnim. Crkva SubGenija zaista postoji još od 1979. i osnovao ju je prečasni Ivan Stang u Sjedinjenim Državama. Sve je počelo od jednog pamfleta a završilo kao prilično snažna podkulturna (a i kontrakulturna) sila. Do duše, prečasni Stang poriče da je on tvorac crkve i ističe da je crkvu pokrenuo J.R. "Bob" Dobbs još 1953. godine. Ja mu verujem na reč.
Uvodna napomena: Posle nekoliko meseci on-and-off pokušaja da tekst o RPG-u svedem na razumnu veličinu, konačno sam digao ruke od takve zamisli. Tekst će biti u nekoliko nastavaka, a ovde ću izneti samo neke osnove o RPG fenomenu i njegovom razvoju. Čisto kao nota ironije, ono o čemu sam stvarno hteo da pričam kada je ova tematika u pitanju u opšte nije ni stalo u prvi komad teksta. Al’ mora se negde početi, majku mu staru. Takođe, u napred se izvinjavam zbog kriminalno loše upotrebe fotoaparata.