10.09.2016. različita udruženja osoba sa invaliditetom su organizovala skup i šetnju (paradu) sa ciljem da ukažu na prava koja su im uskraćena i na probleme koji se već godinama umnožavaju i ne rešavaju.
Pozvani građani se nisu odazvali ovom skupu u nekom značajnijem broju. Na taj način je nastavljeno zatvaranje očiju kada su u pitanju osobe sa invaliditetom, koje čine oko 10% populacije u Srbiji.
Ali
Bio jednom jedan čovek koji možda uopšte nije postojao. Pitanje njegovog postojanja je opravdano jer taj čovek, o kome je ovde reč, nikada ništa nije preduzimao. Eto, jednom su ga čak zatekli kako sedi na klupi držeći hleb u ruci, misleći se da li da nahrani golubove koji su nervozno šetali tik uz njegove noge. Video je on, u svojoj mašti, kako desnom rukom drobi sredinu iz kriške hleba i kako baca te mrvice golubovima. I video je onog goluba sa dve štrafte na krilima, kako prvi stiže baš tamo gde je najviše mrvica palo. Video je i sebe, zapažajući kako pokreti bacanja mrvica i nisu baš nešto graciozni. I korigovao ih je. „Pa lepše je ovako“, mislio je. Ali nije to uradio.
Šta su prve reči koje izgovorimo na radost naših najbližih? Uglavnom su ponavljanja jednostavnih reči koje nam ti isti najbliži ponavljaju ne bi li konačno naš centar za govor uspeo da pošalje impulse tamo gde treba i ne bismo li izgovorili kao papagaji, baš to što se od nas očekuje. Od „mama“ i „tata“, vrlo brzo stignemo do pitanja: „Kako kaže maca?“
Sada već davne 2011. godine, nakon suđenja, na sajtu B92 izašla je vest o presudi Mijajlu Mijailoviću za ubistvo švedske ministarke Ane Lind. To ubistvo je imalo ceo niz aspekata i nagađanja (zašto i kako i čemu i zašto baš tada...) ali to nije danas tema mog interesovanja.
Nakon izricanja presude Mijajlo Mijailović je izjavio:
"Osećao sam mržnju prema političarima, i švedskim i srpskim. Smatrao sam ih odgovornim za svoje neuspehe."
Takođe
Čitam vesti, čitam, gledam, osluškujem, pa čak i beležim. Neke uobičajene stvari iz života pamtim. Posmatram, da, posmatram. Motrim. Izolovan sam, a kao da sam sklonjen. Opet, sveprisutan sam. Umem o svemu ponešto da kažem. Neupadljiv sam i delujem beskrajno naivno. Putujem, tu i tamo, prepričavam, smejem se i radujem. Padne tu i poneka sahrana, izjava saučešća, i prekrstim se, poljubim sveću i zapalim je. Nema me na mestima za eksponiranje, a ako baš sudbina ište moje pojavljivanje na tim javnim mestima, onda gledam da sam izvan te ekipe i da izgledam naivno, mirno i zalutalo.
Mali Marko je taman obavio nuždu u klozetu i pustio vodu, kad je uz šum vode čuo neke zvuke, veoma neobične za takvu situaciju. Spustivši glavu ka šolji, osluškivao je pesmu koja je odjekivala:
"Haj-ho haj-ho,
Fobija – (grč. phobos ) – strah; med. patološki strah
Ovih dana, fobija je reč koja se prečesto pojavljuje na blogu.
Najčešće imamo strah od nepoznatog ili makar nerazumljivog.
Od toga počinjem da strahujem.
Postao sam pravi fobofobičar.
Gnostici su bili listom protiv knjiga i predanja Starog Zaveta. U njima su nalazili dokaze božanskog kao principa zla, samovolje, pokore koja se bezrazložno usmerava na ljudski rod. Na taj način gradili su i sopstvenu politiku –
Bilo je to pre nekih mesec dana, kada je Kukusigameni Girl (pogađate, moja ćerka od 17 godina), došla i rekla da njen dečko M. ima bend. Pa dobro, šta je to mene briga što dečko ima bend?! Osim što sam i ja imao bend i što sam po ceo dan svirao. “Lepo, lepo”, rekao sam i da bih izgledao zainteresovano upitao: “A šta sviraju?” I ona, kao iz topa opali: “Ska!” Ska? Sećate se da sam pisao blog o Ska muzici?
Poštovani,
Petar Petrović je bio Četnik za vreme Drugog svetskog rata.
Ne. Petar Petrović je bio Partizan za vreme Drugog svetskog rata.
Ne. Petar Petrović je bio Ustaša za vreme Drugog svetskog rata, a zato što nije bio Hrvat, izbacili su ga posle par meseci i naterali ga trči unatraške do nekog malog sela u Bosni.
Ne. Petar Petrović je bio u logoru u Nemačkoj. Zarobljen kao vojnik za vreme „Aprilskog rata“.
Pre neki dan, na jednom od ovdašnjih blogova, pomenuo sam ping-pong. I onda su navrla sećanja u vezi tog predivnog sporta. Stoni tenis iliti ping-pong je u moj život ušao preko sveske. Da, preko sveske, one sa tvrdim koricama. To mi je bio prvi reket. Sto je bio trpezarijski, veliki, onaj na izvlačenje. Umesto mrežice smo koristili kutije od audio kaseta. I bilo je ludo. Nema ko nije testirao ovaj način igre po rođendanima i raznim